Imobit da je to bila 2015. ili 2016. godina kada smo o turniru isto govorili i iste su nos brige mučile kako i danas. Isti je bi film. Kako da ga gledoš po treči put.
Jo son tada bi napiso duonji tekst koji nikad nindir ni objavjen. Da son ga poslo šjor Egekheru, siguran son da ga nebi bi objavi, a drugih portali ni bilo. I tako…napiso son ga i na njega zaboravi.
Lipo ga je sada pročitat i vidit da sve ove godine pamjeti učinili nismo nego, dapače, zabucali smo još gorije i još dubje. Pasonih godišč se osim Opčinje u ovi posol uključila još i TZ po je tako ukupna donacija za turnir još boje uskisla i još se boje fodrala. I službeno smo udrili u večje od milijun kun somo bolskega troška.
Pasonega turnira ni bilo radi korone. Šuoldi se ništo vrotilo, ništo ni, a nojvjerojatnije i niječe. Tih šuoldi več ni, odlepršali su, potrošili se i možemo in stavit soli na rijep.
Vječnici pitodu da di su šuoldi i kad čedu se vrotit, ali nikuor ne odgovoro i nazojnu če bit da je – „izila konja trova“. Vječnici če se ištufat propitkivat, Boljanima ni stalo ni do turnira, ni do tenisa, ni do šuoldi, a onima koji su šuolde doli još je manje stalo. A su hi doli iz svuoga žepa?
Pasala je Nova godina, barzo če karnavol, onda Uskars i eto novi turnir u tren. Novi turnir, nova propaganda, novi trošak i – nova papilova.
S obzirom da je ovogodišnja štoria sa turniruon zavaršila ovako kako je zavaršila, ako ga opeta uspijemo obnovit to bi več bi WTA turnir – pokušaj br. 3.
Je, malo morgen. Ni pokušaj bruoj 3, nego bruoj 4. Parvi turnir je bi ’91, a onda ga par godišč u ratu ni bilo, da bi se nastavi tek ’96.
Ako ništa drugo, vajo priznat da nos krasi upornost. Kad je turnir u pitanju, baž smo ono, kako bi se reklo, tvardo uporni. Rekli bi po našu – zajebano uporni.
WTA turnir – pokušaj br. 2
“Dogodilo se to jednega dana
tamo neke teške godine
osta si sam,
napušten brod
leute moj”
Tako je piso pok. Toma Bebić. Piso je o leutu, o brodu, o darvu koje je uobličeno u fuormu broda dobilo i život i dušu.
I u Bolu smo imali jedon „leut“. Zvo se je – „Bol Ladies Open“. Upirolo se u njegova vesla, vozilo se, idrilo se… Bilo je glamura oko njega. I trošilo se na njega. Trošilo se toliko da nijedon financijski stručnjak ni mogo proniknut u financijsku konstrukciju tega velikega događaja u našemu molemu mistu.
Bi je to glamur koji se kroz šetemonu odvijo uglavnom bez publike, jer kuo je lud puoč po onoj žegi gledat 138. i 253. igračicu na svitu. To mogu samo oni istinski zaljubljenici tenisa, a takvih je u Buol bilo, koliko jo znon, samo – trojica: Kale, Rade i Šegvić.
I onda bi duošla nedija i finale. Stadion bi se koliko-toliko popuni, ali nikad pun. Uglavnom bi bila puna zapadna tribina na kojoj sunce popodne tuče u čupicu. Na sjevernu i južnu tribinu bilo bi svega skupa dvodesjetak judi, a kad se od tega broja oduzme šjor Mićo Dušanović, dvo HRT-ova tehničara i konobar koji je stalno išo gore dole, ostalo bi hi baž 16 – 17.
I onda je jednega dona došlo finale svih finala, olitiga – „oluja svih oluja“.
Došla je ona. Svi su se uzbudili i uznemirili. Cili Broč je uzavri. U muških su uzavrili hormoni, a ženske su popizdili od đeložije.
Došla je ona Ane ća je poznata po temu da nikada ni osvojila nijedon WTA turnir u pojedinačnuoj konkurenciji, ali je onako pupasta osvojila sarca mnogih. Istina je da je ni „bekend“, a ni „forhend“, nisu uvik slušoli baž nojboje, ali … ča je je, bila je šesnica. Stasita plavuša. Ča bi mi pomorci rekli – klasična ruska gradnja.
A to je za Buol bilo večje nego dosta. Lipo Ane, na lipe terene, u lipi Buol.
Priča je bila rođena.
Bi je to prvi i jedini put da se naš stadion na Potočina napuni sa doboto 2000 judi. Muški su nagarnuli na ona gorja mista, na one dvi bonde sjevera i juga (koje su pri uvik bile prozne) sa kojih se gledo igračicama u škine, odnosno u – guzice. Oni koji su pinku okasnili, morali su se, na njihovu veliku žalost, zadovoljit sa bojim mistima, onima na zapadnu tribinu.
I tako je naša Ane, ajde da joj stavimo i prezime – Kurnjikova, protutnjila Boluon. Nikuor nikad neće znat koliko je bolskih šuoldi odnila pud Rusije. A koštala je lipa Ane lipih šuoldi. Ni ona bila duošla u Bol da bi izila porciju giric, popila žmul plavca i uživala u pogledu na Zlatni rat.
Naši su bili tada odlučili odrišit kesu. Iz propagandnih razloga, dakako.
Ali, na veliku žalost, kesa našega Zlatnoga rata u to je doba već bila dobro izbužona. Živilo se na kredit i prodovalo se sve srijeda. Govorilo se tada da je za namirit šinjorinu Anu prodon restoran „Ribarska kućica“. Je to bila somo priča, ili istina, neznomo, ali da je Ribarska kučica „odlepršala“ u primalieće baž tije godine kada je naša Ane par stotin puti pribocila balun priko mrižje na Potočina, to je točno i to nikuor ne može poreč.
Spominjen se kako da je jučijer bilo. Dok bi se igralo bila bi grobna tišina. Čulo bi se samo Anu kako sa svakin udarcen ispuščo one poznate teniske krikove koji nike podsjećaju na ono kad se koje projca, a nike, bože mi prosti, podsjeća na ništo drugo…
Eto, može se reć da smo sve vidili i sve čuli, ali nismo ništa naučili.
I onda, kako uostalom i sada, imali smo management koji nos je uvjerava da oni znodu nojboje, da oni znodu ča je turizam, ča je šport, ča su investicije i ča je to propaganda…
A mi, tukci naivni, sve smo in virovali. Ali, di niječeš virovot čoviku uvik lipo ubučenome, u veštit, pod šjalpeton i kad ti još onako lipo i autorativno govori.
A nojbitnija stvor oko koje se sve vartilo u tuoj govoranciji bila je ta nesritno – propaganda. Propaganda Bola i bolskega turizma.
Imo li nedefiniranijega pojma od pojma – „propaganda“? Ima li koji stručnjak na ovemu svitu koji može izračunat koliko će ulaganje u niku propagandu donit koristi za niku stvor, ili možebitnu štetu za niku drugu stvor? Jo mislim da se takvi lik još ni rodi, a i nijeće tako skoro.
Ali, da su se rodili oni koji o propagandi znodu sve i koji propagandu potpuno razumidu, e takvih u nos ima koliko hoćete. Pogotovo o onuoj nami nojvažnijoj, onuoj turističkoj.
„Bol Ladie’s Open“ je, ako se dobro spominjen, kolabiro 2004. godine i ni mu več bilo spasa. Osto je som, napušten, istrošen i ni več bilo šuoldi za ga rekuperat. Bi je to tada turnir rasušen kako stori karatil puknutih obruči.
Ostalo je somo sječanje na veliki glamur oko turnira i na Aninu skladnu figuru.
Ali, evo, nakon 13 godišč opet imomo WTA turnir u Buol i opet imamo priče o propagandi. Opet ista udica i ista ješka. I opet se doje lova. Ali, ovega puta lovu ne doje „Zlatni rat“, nego ga dojedu Općina i TZ. Opet se nošla formula kako lovu iz ničega prebocit u ništo i kako svitu objasnit da je to u rijedu. I opet je „propaganda“ ona ključna i magična rič oko koje nimo diskusije. A nimo diskusije jer je to imaginarni pojam koji je nemjerljiv, a ne može se alavija niti objasnit. Da duođu samo 4 gosta u Buol, rečedu non da su duošli upravo radi turnira i naračun propagandje turnira. Jer… da ni bilo propagandije bili bidu duošli somo 2.
Da ih duođe i 100.000 isto čedu reć. Bila je dobra propaganda.
Uglavnom… Kuo duošo da duošo i koliko gosti duošlo da duošlo, svi su došli radi dobrije propagandje i radi turnira.
Nebi da me se krivo shvati, ali nikako mi ni jasno kako to Općina, sa općinskim šuoldima (dakle našim šuoldima, ili kako se to danas modjerno reče – sa šuoldima poreznih obveznika) može financirat jedon privatni teniski turnir koji je, iako medijski ne loše napumpon, ipak turnir trećerazrednog značenja i turnir koji nimo nikakvu perspektivu da postane tradicionalan.
Po završnom obračunu 2015-ste godine, Općina Bol je uprihodila skromnih 14.793.900 kuna. Rashod je u istom razdoblju iznosi 18.859.174 kune. Kada se 2015. godini dodola rezjerva ostvarenega viška iz pasonih godišč, a koja je iznosila 2.057.172 kune, Općina Bol je 2015. godinu zaključila u čistemu gubitku od priko 2.000.000 kuna.
Ima naša Općina i nikih potraživanji koja će jednoga lipega dona baž i naplotit, a baž i neće.
Dakle čista računica govori da je Općina Buol, koja je praktički u „financijskoj banani“ odlučila financirat privatni teniski turnir upitnega značaja i još upitnije koristi, sa 4% svojega godišnjeg prihoda.
Po mome skromnom mišljenju mislim da općini niti je dužnost, niti briga, da se misli kako zatvoriti financijsku konstrukciju bilo čihovega privatnega projekta bez obzira na niku imaginarnu i nedefinironu korist koja bi mogla bit za širu zajednicu. Privatni projekti su privatni projekti koji se lavurodu da bi, u parvemu rijedu, donili korist njihovim autorima. Privatni projekt je lavur privatnega investitora i općina ne bi tribala bit njegov servis, a pogotovo ne partner koji doje i dili šuolde (naše šuolde), a ništa ne primo.
Ima Općina Buol puno pametnijega posla i puno većih brig od financisko – propagandnih dubioza oko teniskih turniri.
Ali, odlučeno je da je WTA turnir puno važan, da je to velika korist za Buol, po onda neka tako i bude.
Nakon ča je naša Ane, iz srinjega dila ovje teniske priče, zatvorila vrota „Bol Ladie’s Opena“ (kojega ni osvojila!) i sa sobom odnila nepoznati dolorski iznos, ovoga puta ipak znomo nešto večje i stvar je puno transparentnija.
Općina Buol (koja je iz visoke kategorije vrlo ritkih „samoodrživih“ općina, pasala u kategoriju „općini u financijskom gubitku“) financirala je privatni teniski turnir sa 600.000 kuna.
U parvemu prijedlogu je bilo predviđeno da se turniru do cilih 800.000 kun (isto koliko i Centru za kulturu za cilo godišće uključujući u to i trošak za cilo „Bolsko lito“!) Posli su to u rebalansu smanjili za 200.000 kun po se duošlo na rečenih 600.000 kun.
Ipak, nazojnu se govorilo i baratalo sa iznoson od doboto cilih milijun kun.
Oni Boljani, Bročani i drugi koji budu prisutni na finale turnira na kojemu će vjerojatno opet igrat 138. i 253. igračica na svitu, zdušno će aplaudirat ovemu događaju.
Oni dole u VIP lože nijećedu puno pleskot. Oni ćedu bome misliti da se njima plešće. Samo čedu se veselo podsmihivat, isto kako i oni ondašnji likovi pri 13 godišč kada je naša lipa Ane gizdavo potarkivala carvenim terenima na Potočine.
Na kraju finala će niki od tih „vipovci“ mlađahnoj pobjednici turnira uručit pehar i veliki „ček“ kojega ćedu nosit dvi lipe hostese u minicama, a fotografi ćedu litretovat sve sebice. Biče to velo slikovonje.
Slikovonje u ovuoj priči i je nojvažnije. Oni čedu se slikovat pri turnira, za vrime turnira i posli kad se bude gangalo, a mi čemo se svi skupa moč slikot nazojnu. Kad sve paso.
I to sve za onih pišljivih 600.000 kun (…a baž i cili milijun) općinskih kun i još nikih 3.400.000 kun skupjenih po principu namuozine od drugih dobrotvori i donatori.
Ni lako razumit te turističke dubioze. Propagandno-financijske dubioze u privatno-javnom partnerstvu.
Je postoji takvi kolegij na fakultetima za turizam? Ako ga još nimodu vajalo bi da ga podhitno ustroje.