U 2021. smo godini. Uskoro će izbori i kandidati će se natjecati tko će „izbaciti“ više projekata koji bi trebali fascinirati birače.
A birači ko birači. Vole čuti bombastična obećanja, makar za veći dio njih već unaprijed znaju su to samo pusta obećanja i da će, kao takva, ostati za dugo vremena. Možda i za – sva vremena.
Luka nautičkog turizma, produljenje Velog mosta, groblje, uređenje šematorija ispred Velike crkve, sportska dvorana, parkiralište ispod sadašnje „Poljanje“, vatrogasni dom…, pa onda uređenje Benačice, pročišćivać otpadnih voda, dislokacija pumpne stance, uređenje operativne obale od pumpne stanice do šetnice, POS-ovi stanovi, Vidova gora… I oni projekti koji su privatne naravi: hotel Bijela kuća, hotel Park, hotel Borak…
Sve ovo gore nabrojeno, svih ovih godina, nije se maklo dalje od priča i obećanja, za nešto je možda tek izrađeno ponešto od dokumentacije.
Ipak jedan projekt posebno golica našu maštu, a to je – žičara.
Već najmanje 7-8 godina slušamo priče o žičari. Slobodna Dalmacija od 22.04.2015. na strani 13, iz pera Ivice Radića, donosi kratko štivo pod naslovom „S Vidove gore do Bola za 5 minuta“.
U podnaslovnom tekstu piše: „Najturističkija općina na škoju pokreće ambiciozan projekt, fali im samo 80 milijuna kuna“.
Bez ikakve dileme, žičara predstavlja atraktivni sadržaj i kvalitetni dodatak turističkoj ponudi nekog mjesta. I to bi bilo jedino suvislo objašnjenje ovog projekta. Sve ostalo navedeno u ovom članku čiste su nebuloze.
Kada čovjek nije u stanju zbrojiti dva broja u svojoj glavi, onda uzme mali kalkulator (ili mobitel) koji to u trenu izračuna. Kada neki političar želi nešto napraviti, kada ga drmne neka ideja, a nema pojma o čemu govori, onda naruči potrebnu studiju od onih koji znaju manje od njega, ali srećom, ti „neki“ imaju potrebne reference i ovlaštenja za svoj rad, imaju „pečat i potpis“ kao garanciju svoje pameti i svoga znanja. Ako su ti stručnjaci sreće pa usput dobiju i smjernice kako i što napisati, onda sreći nema kraja. Sve štima i – „show must go on“.
Dakle, svojedobno smo dobili tu famoznu predinvesticijsku studiju“ koja nam je u detalje objasnila bitnost i korisnost žičare: Bol-Vidova gora. Mnoga objašnjenja u toj studiji potiču na razmišljanje i traže poseban osvrt.
- Financijska konstrukcija.
Projekt je težak čak 80 milijuna kuna.
80 milijuna kuna je ogroman novac, odnosno nešto manje od 11 milijuna eura. Ali, to je ipak samo predviđanje. Svaki projekt na kraju uvijek košta minimalno 20-30 % više nego što se predviđalo. Troškovi nove zagrebačke žičare, koja će u konačnici koštati oko 700 milijuna kuna, mogu nam biti krasan putokaz. Dakle, mogli bismo reći da će investicija biti oko 100 milijuna kuna, ali jako je izgledno da bi mogla biti i puno veća. 100 milijuna kuna koštala je i, ovih dana dosta spominjana, žičara na Zlatiboru koja je s dužinom od 9 kilometara dobila epitet najduže žičare u Europi. Investicija je to koju su u potpunosti financirali – Francuzi.
U našu žičaru investitori (a to bi trebali biti mi) bi trebali uložiti 10%, odnosno oko 10 milijuna kuna. To i nije neki veliki iznos ako sudjeluju sve bračke općine. Ipak ne vidim kao bi to, na primjer, općina Selca, općina Milna, ili općina Pučišća, bile zainteresirani za žičaru koja povezuje Bol s Vidovom gorom!
EU bi dala 52% sredstava!
EU nikad ništa ne daje i ne poklanja. EU nije „Caritas“. EU samo logično razmišlja i investira na način koji je malo neobičan, ali vrlo efikasan. EU radi po principu ribogojilišta. Tune su u kavezima, sretno plivaju i vrte se u kavezu, svaki dan dobivaju besplatnu hranu i nisu opterećene lovnim naporima da bi preživjele… Uredno jedu i dobivaju na kilaži. Ali jednom svemu dođe kraj, odnosno sve jednom dođe na naplatu po onoj poznatoj krilatici.
„Plati koke što si pozobala“
38% sredstava biti će krediti koje će bračke općine podignuti u bankama po, pretpostavljam, lihvarskim kamatama, kao što je to u državama poput „Hrvatske“ uobičajena praksa. Naravno, krediti će biti podignuti u EU bankama.
- Nova ekonomija
Po gospodinu Šimunoviću, promotoru žičare i jednom od autora studije, žičara „ne bi bila atrakcija nego nova ekonomija“!
Ipak, žičara ovakvoga tipa prvenstveno predstavlja atrakciju.
Predstavljati panoramsku žičaru kao ekonomsku kategoriju prilično je neozbiljno. Žičara može biti samo dodatni sadržaj koji upotpunjuje i širi turističku ponudu, ali nikako ne može biti nešto što će pružati veliku ekonomsku isplativost. Pogotovo to ne može biti u mjestu kao što je Bol, u kojem je turizam izrazito sezonskog karaktera uvijek bio i uvijek će biti.
U tekstu se spominje teza kako će žičara „…prekinuti prirodnu izoliranost Bola od ostatka otoka“. Znači li to da će stanovnici otoka, ili turisti, ubuduće manje koristiti automobile i putovanje prema unutrašnjosti otoka zamijeniti žičarom. Vidova gora nije usputna stanica uz neku cestu koja bi skratila putovanje. Od raskršća glavne cestovne prometnice i odvojka koji vodi za Vidovu goru udaljenost je oko 8-9 kilometara. Od tog istog raskršća do Bola udaljenost je cca 25 kilometara. Dakle, razlika je oko 15 kilometara ugodne vožnje automobilom što je vremenski otprilike 15 minuta.
Zaista ne vidim način kako bi to žičara pozitivno utjecala na prirodnu izoliranost Bola. Žičara može biti samo sredstvo prijevoza na vidikovac i s njega, kao uglavnom svugdje u svijetu i – ništa drugo.
Koliko se može računati na ostale turiste sa otoka i na njihovu nakanu da se iz drugih bračkih mjesta prvo dovezu na Vidovu goru pa da se onda spuste u Bol na kupanje koristeći žičaru, to je veliko pitanje i studija nije mogla na njega odgovoriti. To su samo optimistične pretpostavke i igra brojki.
- Žičara će raditi 11 mjeseci
Volio bih da mi autori studije, kao ii svi ostali koji podržavaju i „guraju“ ovaj projekt, odgovore:
Koga će žičara voziti u sedam mjeseci zimskog perioda, tj od listopada do svibnja?
To je vrijeme kada u Bolu nema nijednog turista. Mi bi rekli – „nema ni pasa“. To je vrijeme kada su svi turistički objekti zatvoreni i kada je zatvoreno 70% prodavaonica. Bol je poznato ljetno ljetovalište koje se zimi zaobilaziti u širokom luku.
Iz studije se da zaključiti da će u tom našem zimskom jadu jedino žičara raditi, da će voziti cijelu godinu i – proizvoditi gubitke.
Nažalost, i u budućnosti će se u Bolu sa prvim jesenskim jugom sve zatvarati, proglasiti će se „fajrunt“ i do proljeća ništa neće raditi, pa ni žičara ako bi jednog dana, kojim čudom, i bila napravljena.
Ona pogotovo!
Žičara je možda mogla imati nekakav smisao postojanja jedino u slučaju izgradnje onog čudnovatog megalomanskog zdravstvenog centra na Vidovoj gori koji je svojedobno bio u razvojnim planovima općine Nerežišće. Međutim, taj projekt je potpuno očekivano – propao.
- Broj putnika
Pozovimo u pomoć matematiku.
Autori studije očekuju oko 250.000 putnika godišnje!
Računica govori da ako bi žičara bila u funkciji 7 mjeseci godišnje, to bi bilo oko 35.000 putnika mjesečno. Ali, u Bolu se uvijek barata sa onom famoznom brojkom od 100 turističkih dana, od kojih je tek 60 ili 70 onih koji zadovoljavaju u prihodovnom smislu.
Dakle ako bi ovih 250.000 tisuća putnika podijelili sa 100 dana, račun pokazuje da bi svakoga dana žičara trebala prevesti 2.500 putnika, što bi, mora se priznati, bila „gužva“ svjetskih razmjera. I za taj promet bi se dnevno zaradilo oko 250.000 kuna što, treba priznati, izgleda jako dobro.
Autori studije predviđaju da bi žičara godišnje zaradila oko 25.000.000 kuna, odnosno oko 3.3 milijuna eura. Pretpostavljam da bi čisti profit trebao biti oko 50% što u konačnom izračunu govori da bi se investicija isplatila u – 8 godina!
U Bolu u špici sezone boravi oko 10.000 turista. Dakle, po predviđanjima autora studije (i njihovih naručitelja) žičaru bi dnevno trebalo koristiti oko 20-25% turista!
2.500 bolskih turista dnevno ne ide ni na Zlatni rat na kupanje, a autori studije očekuju da će toliko ljudi ići na Vidovu goru samo da bi Zlatni rat vidjeli – panoramski!
Da li je to moguće, ili su to samo pusti snovi turističkih sanjara!
- Broj zaposlenika oko funkcioniranja žičare
Žičara će zapošljavati 26 djelatnika!
Plovim na brodovima na kojima posao nikada ne prestaje, 365 dana u godini, 24 sata dnevno. U plovidbi su redovita dežurstva na zapovjedničkom mostu, u luci također. Posada palube obavlja redovite poslove na dnevnom održavanju broda, u strojarnici je glavni stroj i tri-četiri pomoćna motora koji se također redovito održavaju i servisiraju. Tu su još električar, mehaničar, kuhinjsko osoblje, pokoji pripravnik…
I ukupno nas ima – 18!
A u Bolu će jednu žičaru sa dvije gondole opsluživati 26 djelatnika.
Sve ovo izgleda jako napuhano, nezrelo i preoptimistično.
Mislim da je na pomolu investicija koja će biti u kategoriji poznatog „Obrovca“, simbola promašenih investicija, ili pak „Spaladium arene“ i sličnih hrvatskih arena za koje su također napisane krasne studije i elaborati isplativosti.
Žičara će koštati 100.000.000 kuna!
Pokušavam zamisliti što se sve može napraviti u Bolu za 100.000.000 kuna i kako bi Bol mogao izgledati kada bi se u njega investirao taj novac.
Pokušavam zamisliti i koliki bi bili anuiteti za otplatu kredita za tu žičaru.
Pretpostavljam da ima kredita i od prije za radove koji su napravljeni u Bolu zadnjih godina. U planu je i kredit za groblje koji se planira izgraditi. Svake godine već tradicionalno moramo uzeti kratkoročni kredit da premostimo proljetnu proračunsku rupu.
Igramo se s tim kreditima. Jednog zatvorimo, dva otvorimo. Dva zatvorimo tri otvorimo. Igramo se financijskih stručnjaka. Bez dvojbe, krediti su dio normalnog financijskog poslovanja, ali samo kada imaju čvrstu pozadinu u ekonomskoj isplativosti te investicije. Međutim, dobro znamo, krediti često mogu biti i pogubni.
Na našu veliku žalost izgleda da ostale bračke opčine nisu zainteresirane da „iskeširaju“ lovu za žičaru koja bi bila dodatna turistička ponuda općine Bol. Te „zločeste“ bračke opčine nerazumno su odlučile da je bolje da taj novac ulože u poboljšanje infrastrukture i u razvojne projekte u svojim mjestima. Moguće je i da nam vračaju uslugu i da nam nisu zaboravili dane kada smo odlučno odbacivali svaku inicijativu ostalih bračkih općina i njihovih TZ-a da se zajednički prezentiramo na svjetskim turističkim tržištima.
Međutim, lijepo je bilo slušati dok je trajalo. Bile su to velike riječi, krasni govori i nadahnute prezentacije. Bio je to veliki projekt i veliki zalogaj.
Studije su zasigurno ponešto i koštale.
Ali, idemo dalje… Žičara je, nadajmo se, za nama.
Ipak, nikad se ne zna. Možda o njoj još ponešto čujemo u nastupajućoj predizbornoj kampanji. Projekt „žičara“ stvarno zvuči bombastično.
Što je slijedeće?
Možda jedan olimpijski bazenčić punjen morem, neposredno uz već planirane male solane na Martinici, ne bi bila loša ideja.