Među svojim papirima pronašao sam jedan tekst: „Bol – mjesto gdje se najbolje živi(!?)“ kojeg sam napisao početkom 2014. godine.
Čini se da je ovo bila jedna od ključnih godina, jer smo jednim sveobuhvatnim istraživanjem o ekonomskom stanju nacije svrstani u sam vrh lokalnih zajednica. U slijedećim godinama, upravo zbog te naše vrlo visoke pozicije na listi, bili smo isključeni iz skoro svih oblika državnog i europskog sufinanciranja. Naša velika radost, pokazalo se, bila je kratkog daha.
Bila je to u pravom smislu riječi – „Pirova pobjeda“.
Međutim, više od toga važnije je pogledati što nam se to, od te 2014. godine do danas, u Bolu promijenilo i koliko nam se život promijenio na bolje (ako nam se uopće i promijenio).
Nažalost, neke stvari su nam se dodatno pogoršale, pogotovo u zimskom periodu. Tako danas na tržnici više nema ni prodavača, ni voća, ni povrća. Ribarnica je otvorena rijetko, u najboljem slučaju tek svaki drugi dan, ali uglavnom je otvorena – ponekad. Autobusne linije su rjeđe nego su bile. I poznati ugostiteljski objekt „Loža“ ove je zime – zatvoren. Život nam je u odnosu na 2014. godinu postao skuplji za najmanje 20 %, a možda i više, trebalo bi pitati ekonomiste.
Nešto se i poboljšalo. Osnovna i srednja škola su se odvojile, više je školaraca u osnovnoj, a i u srednjoj školi. Proradio je đački dom. Malo smo se pomakli i u smislu rekreacije za djecu, dobili smo jednu auto-mehaničku radionu, nešto se malo na bolje pomaklo i u dječjem vrtiću…
Ipak, sve u svemu, čini se da nam se kvaliteta življenja i nije nešto puno pomakla naprijed.
Pročitavši donju objavu na našem lokalnom portalu, od samog početka sam sumnjao u vjerodostojnost istraživanja, jer usprkos tome što jako cijenim naš Bol kao turističko odredište, sagledavajući sveukupno bolsko stanje, nisam ga „vidio“ na tako visokom mjestu. Da li sam tada, te 2014. godine, bio u pravu – ne znam. Ipak, činjenica je da je Bol u slijedećim godinama sa svih ovih lista jednostavno – iščeznuo.
Za razliku od Bola, o Omišlju, Rabu, Krku, Cresu, Hvaru, Poreču, Rovinju, a zadnjih godina i o Novalji, Jelsi, Viru, Sutivanu, Supetru…, pričaju se jako lijepe priče i ta mjesta su i dalje ostala i opstala kao mjesta gdje se vrlo kvalitetno živi.
Napominjem još jednom. Donji tekst je pisan 2014. godine.
BOL – mjesto gdje se najbolje živi (!?)
Gdje se živi najbolje, a gdje najgore? O tome opširno piše “Jutarnji list” u broju od subote. Rezultat je to velikog istraživanja o ekonomskom stanju nacije. Ono što je posebno privuklo našu pažnju je podatak da je Baška na Krku na vrhu svih lokalnih jedinica, a na visoko drugo mjesta plasirao se Bol! Slijede ga Orebić, Omišalj, Rab, Krk, Cres, Hvar …
Za ocjenjivanje kriteriji su bili zaposlenost, visina plaća i mirovina, starosna i demografska struktura, obrazovanost stanovništva te uspjeh djece u osnovnim školama. Pokazalo se da je najrazvijeniji dio Hrvatske onaj uz more, dakle vezan uz turizam. “Jutarnji list” u naslovu konstatira: “Dalmatinci rade više i žive bolje od drugih”. (Boljani.info, 19.01.2014.)
Tako prenosi naš lokalni portal. Lijepo je to pročitati.
Živimo najbolje!
Zaposlenost, plaće, mirovine, demografska struktura, obrazovanje, uspjeh djece u osnovnim školama…
Gledam ovo i ne mogu vjerovati svojim očima. Je li ovo istina? Što ja ovo čitam?
Da, lijepo piše, Bol je na drugom mjestu.
Pok. Karlo Bulić bi u „Našem malom mistu“ rekao:
„Judi moji, ovo je za ne virovat“
A pok. Mladen Delić u jednoj drugoj zgodi:
„Ljudi moji, je li to moguće…“
Stvarno – je li to moguće? Razmišljam:
– Ima li ovome kraja? U kojem ovo svijetu živimo? Gdje je kraj ovoj propagandi koja će se vrlo skoro pretvorit u antipropagandu? Tko ovo naručuje, tko ovo plača i gdje ćemo ovako završiti?
Umjesto da govorimo istinu, da na taj način potaknemo one koji trebaju misliti i raditi na dobrobit mjesta i svih nas, da ih se potakne na akcije, o Bolu se pričaju bajke.
Znamo li mi uopće gdje živimo? Znamo li kako živimo? Imamo li koje kriterije? Znamo li kako treba živjeti?
Jednom riječju, znamo li mi što je to uopće normalan život?
Svi mi znamo kakvo je ekonomsko stanje države i nacije sada, a znamo i kakvo će bit uskoro.
Trebaju li nam istraživanje da bi to znali?
Znamo i da je to istraživanje najvjerojatnije pozobalo koji milijunčić iz jadnog i bijednog nam državnog budžeta.
Kada o Bolu imamo ovakav rezultat po kojem je zasjeo na drugo mjesto ove rang ljestvice, onda se sa sigurnošću može reći da je istraživanje bilo vrlo nestručno i površno.
Je li kriterij ocjenjivanja bio samo broj zarađenih eura po glavi stanovnika?
Po svemu sudeći, to je bio jedini kriterij, jer po svim drugim kriterijima Bol bi trebao biti negdje u rangu onih lijepih, malih i ubavih, ali manje razvikanih, mjesta poput Škripa, Nerežišća, Povalja, Milne…
Ljeto u Bolu!
Recimo da je to jedna lijepa priča koja traje, svi dobro znamo, od 1. lipnja do 31. rujna. Dodajmo još po 20-tak dana prije i iza ovih datuma, dakle još otprilike 40-tak dana koji su životno i turistički „prihvatljivi“, i to bi bio dio godine za koji možemo reći da je u redu.
A zima u Bolu? Što ćemo s njom? I ne samo zima, nego i proljeće i jesen!
Jesu li istražitelji življenja posjetili Bol u ovome periodu? Očito da nisu, jer da jesu, ne bi napisali ono što su napisali. Da su napravili pažljivo istraživanje onda bi se uvjerili da Bol sedam mjeseci godišnje uopće ne živi, nego životari čekajući prve turiste s kojima će, osim eura, doći i normalan život.
Da su istražitelji posjetili Bol zimi, a nisu, bili bi se uvjerili da u Bolu nema elementarnih sadržaja i, recimo slobodno – uvjeta modernog življenja.
Je li uopće potrebno ponovno, po tko zna koji put, nabrajati i iznositi naš zimski jad?
Bol, mjesto abnormalnih suprotnosti, od ove jeseni nema ni jednog otvorenog restorana, hotela, ili prenoćišta, ima dvije cigaretama zadimljene „betule“, ima nekoliko samoposluga i par prodavaonica nikakve ponude.
U Bolu zimi ne radi ni pekara, ni slastičarnica, ni picerija, ni fast-food prodavaonica. Ne radi ni kino. Praktički sve što ljeti Bolu daje pozitivan pečat, zimi je zatvoreno.
Katamaranskih veza, zavisi od vremena i malo je ima-malo nema, autobusne veze sa Supetrom su jadne i nikakve, kulturni život je na nuli, sportski život je sveden na mali nogomet, trčkaranje i vožnju biciklom. Tržnica zimi ima samo jednog prodavača, a minijaturna ribarnica u kojoj ima mjesta za dva prodavača i jednog kupca ima vječito isti asortiman od tri vrste riba (trilje, molići i bukve). Od ove zime, slijedeći evropske zakone, čak ni girica i tragica više nema jer se ne smiju loviti.
Osnovna škola radi u dvije zgrade međusobno udaljene oko 500 metara, a ni jedna nema normalne radne uvjete škole 21. stoljeća. U njoj, zbog malog broja učenika postoji „kombinirani razred s kombiniranom nastavom“.
Sportska dvorana! Možda bude za nekih 30-40 godina. Možda!
Knjižnica, u kojoj je dio knjiga i na policama u toaletu, je pred zatvaranjem. Ispostava lučke kapetanije (površine oko 6 metara kvadratnih) zimi radi sat-dva dnevno, ili nikako. I ona je pred zatvaranjem u zimskom periodu.
Turistička zajednica se zimi preseli dva kata više, u toplije područje.
Zaposlenost! O kakvoj se zaposlenosti govori? Zimi sveukupno radi možda stotinjak ljudi. Ostali su u maslinicima, na barkama u ribolovu, šetaju kućne ljubimce, jogiraju, grade, zidaju, kose travu…
Visina plaća? Koliko mi je poznato i nisu nešto za pohvalu niti u turizmu, a pogotovo ne u trgovačkoj branši, gdje su sramotno niske.
Mirovine! Pa valjda su kao i u drugim krajevima naše zemlje. Mirovine se obračunavaju po obrascima koji su jedinstveni u cijeloj zemlji. Dakle, mirovina nekog stanovnika Bola, onog u Splitu, ili onog u Bjelovaru, ako su u istom rangu, ne bi trebale biti puno različite. Razlika u mirovini se osjeti tek kada umirovljenik iz Bola otiđe na bolsku tržnicu, ili u dućan. Njemu je „košarica“ skuplja za dobrih 30 % u odnosu na umirovljenika na kopnu, u nekom gradu. Kažu na otoku smo, zbog troškova prijevoza je to. Ipak, svi dobro znamo pravi razlog sveopće skupoće u Bolu. Upravo su ti naši nešto veći prihodi od turizma razlog što je Bol jedno od najskupljih mjesta na Jadranu.
Zaradio si, bila ti je dobra sezona pa imaš. A kad imaš onda – daj meni, plati. Isprsi lovu.
U Marxovom „Manifestu“ to se zvalo, koliko se sjećam – „prelijevanje kapitala“.
Kanalizacija se rješava, a što je sa vodovodnim cijevima? Ima li šanse da se i one preostale salonitne cijevi zamijene plastičnim?
Groblje je odavno prestalo biti groblje u klasičnom značenju i pretvorilo se u masovnu grobnicu. Ali, to i nije bio predmet istraživanja s obzirom da se istraživala kvaliteta življenja, a ne kvaliteta počivališta poslije življenja.
Možemo li mi zimi u Bolu kupiti olovku, teku, papir, djetetu školsku torbu, cipele, košulju, pidžamu… Postoji li cvjećarnica, fotografska radnja, veći supermarket…? Možemo li popraviti automobil ako nam se pokvari?
Jesu li istražitelji pobrojali mladost koja je zadnjih godina otišla, bolje reći pobjegla, iz Bola prema Splitu, Zagrebu, Zadru, Dubrovniku…?
Zašto ta najkvalitetnija mladost i najbolji učenici odlaze tražiti posao po drugim, „manje poželjnim“ mjestima i gradovima?
Zašto ne ostaju u svoje mjesto, u svoj rodni – Bol?
Jesu li istražitelji ikada prošli bolskom rivom u zimskim danima? Koliko su ljudi sreli tijekom te šetnje?
Nova Godina u Bolu! Ima li koji otvoreni ugostiteljski objekt koji pruža organizirani doček? Nema ni minimalnog uobičajenog kolorita u mjestu i prigodnog blagdanskog ugođaja.
Je li zaraditi 20, 30, ili 40 tisuća eura, odlazak desetak dana na „kruzer“, a potom i na snijeg isto toliko dana, jedino mjerilo životne potrebe i zadovoljstva.
Dugo je ovo nabrajanje i još bi se moglo. Mnogo je pitanja. Previše.
Sedam mjeseci u godini Bol stenje pod teretom zimske učmalosti. Stenje pod teretom – „ničega“.
Život je u Bolu ljeti velika radost, a zimi velika patnja. Patnja je to koju više i ne prepoznajemo kao takvu, a niti je tako doživljavamo, jer smo na nju već navikli. To sve prihvaćamo kao naš uobičajeni život, kao normalan život. Za bolje ne znamo. Međutim, naša mladost to ne prihvaća i iz Bola jednostavno nestaje. Život koji se svodi na 3-4 mjeseca ljetnog rada, a ostatak godine na besposličarenje, šetnju i dosađivanje uz internet, filmove i sapunice, velikoj većini mladih ljudi nije prihvatljiv i zato – odlaze. Mladi ljudi žele živjeti svih 12 mjeseci. Živjeti punim plućima. Živjeti normalno.
Turizam je uslužna djelatnost u kojoj one poznate nakaradne kvazi-definicije da je „gost uvijek u pravu“ i da je „svaki gost kralj“, često traži od nas da se spuštamo ispod nivoa elementarnog dostojanstva. Turizam je unosan posao u kojem se može lijepo zaraditi, ali taj posao zna biti i krajnje ogavan.
Može li u Rimu, Beču, Hamburgu, New Yorku, ili Montrealu žena u bikiniju, ili muškarac u kupaćim gaćicama, uči u samoposlugu, mesnicu, apoteku, pekarnicu, crkvu, bez rizika da budu izbačeni naglavačke vani, a da onda u pratnji policije budu sprovedeni u policijsku postaju.
U Bolu je to moguće, dapače, to je nešto sasvim normalno, to je bolska ljetna svakodnevnica i način našeg turističkog ponašanja i razmišljanja. To je naša kultura življenja i nivo na koji smo se spustili da bi zaradili svoje eure.
Ne bi se tu imalo što puno reći ni dodati.
Bol je u zimskom periodu trenutno u mnogim segmentima kvalitete življenja u puno goroj situaciji nego je bio prije 20, ili 30 godina.
U to nema sumnje.
Nedaleki nam Supetar ima sve što je gore nabrojeno, a što Bol nema. Dom zdravlja, stacionar, laboratorij, doktore i veterinare, trgovačke centre, razne dućane, policiju, sudove, odvjetnike i bilježnike, katastar, cvjećarnice, ribarnicu i tržnicu, razne radionice i servise… Ima blizinu Splita, izvrsne brodske i autobusne veze. Ukratko, nema što nema.
A gdje je Supetar na ovoj istraživačkoj listi najpoželjnijih mjesta za stanovanje? Na kojoj je poziciji tog „velikog i sveobuhvatnog istraživanja“ Supetar? Nema ga.
Ne bih želio biti zločest, ali i ovo „veliko“ priznanje miriše mi na još jedno u nizu kupljenih (…ili možda samo darovanih) turističkih nagrada, plaketa i priznanja.
Miriše mi na poklon kojim političari i vladajuće strukture kupuju svoju radost i sa kojim ujedno hrane i pumpaju ego svoje kvazi-važnosti.
Bol, mjesto zimske hibernacije, koje je odavno poznato kao mjesto koje svatko normalan zimi zaobilazi u velikom luku, odjedanput je postalo oaza najboljeg življenja, jedno od najpoželjnijih mjesta za život.
Mogu ti vrli istražitelji življenja govoriti i pisati što god hoće, papir prima sve. Ali, proći će još lijepih godinica dok mi dođemo na listu prosječnosti, a o poziciji na koju su nas pozicionirali ove 2014. godine možemo samo – sanjati.
Ipak, moguće je da su se istražitelji samo malo zaigrali i nisu uzeli u obzir da kalendarska godina ima 12 mjeseci i da je podijeljena na 4 godišnja doba.
