Da nema „korone“, danas bismo pisali o pripremi sezone. Bili bi pred otvaranjem hotela, već bi nam došle i prve laste, ali ne one iz Afrike, nego one iz drugih krajeva lijepe naše kao i one iz prekograničnih, nama uvijek dragih susjednih zemalja.
Vrijeme je pred Uskrs, već bi naveliko govorili o „bookingu“, pratili bi aktivnosti na turističkim sajmovima i govorili bi o još jednoj rekordnoj turističkoj sezoni koja je pred nama.
Do koji dan bi i prvi avioni brujali iznad Bola, a prvi avio-turisti bi bili svečano dočekani i počašćeni suhim smokvama, cvijećem i prigodnim darovima.
Radnici, koji još vole da ih se naziva „radnicima Zlatnog rata“, prekidali bi svoje dopuste i užurbano bi radili na pripremama za otvaranje hotela. Oko tenis terena bile bi hrpe „tenisita“ spremnog da ih vrijedne ruke radnika razvuku po tenis terenima.
Radnici „Grabovog rata“ užurbano bi uređivali mjesto, sadili, čistili, uređivali plaže, radili i gradili…
Dežurni fotoreporteri revno bi bilježili sve aktivnosti vezane za pripremu sezone, a lokalni portali bili bi puni prigodnih slika, priloga i komentara.
Bol bi živio svoj uobičajeni proljetni, predsezonski, život.
Nažalost, Bol danas izgleda potpuno drugačije. Izgleda neprepoznatljivo. Pandemija korona virusa učinila je svoje.
Nema sumnje, strah od bolesti je prisutan kod svih, ali gorka spoznaja da nam je svima dugoročno ugrožena egzistencija dodatno otežava stanje.
Dogodilo se ono za što smo znali da se jednom može dogoditi, ali nismo željeli, ili bolje reći, nismo htjeli vjerovati da se to može dogoditi i da je to toliko blizu da se dogodi.
A eto, dogodilo se.
O koroni, i svemu što se dešava oko toga, ne treba trošiti vrijeme. Toliko je toga napisano da svi sve znamo, i ono što trebamo znati i ono što ne bi trebali znati.
Možda je najbolji zaključak oko cijelog ovog stanja, koje će ipak jednog dana proći (nadajmo se uskoro), kako:
Ništa više neće biti kao što je bilo!
I to je točno!
Svijet je bio posložen na vrlo neobičan način, Europska unija je ustrojila nova pravila ekonomije i međudržavnog ponašanja, u Hrvatskoj smo se odrekli svega i svačega da bi se prilagodili EU diktatima i direktivama.
I na kraju… mi u Bolu. Moramo priznati da smo vodili neke čudne i vrlo neobične živote misleći da našoj turističkoj i životnoj sreći nema kraja.
Kada o ovome razmišljam onda mi se kao najbolja usporedba čini ona kada čovjek onako malo „zaruži“ (mi na Braču bi rekli – „zaganga“) u pijanstvu nekoliko dana. Pije se, jede i časti, pjeva se i sve je super. A onda na kraju, kada sve to prođe, slijedi triježnjenje.
Kao prvo, redovito nas ujutro nakon svega – boli glava, usta su suha i voda je jedini lijek. Shvatimo da smo potrošili sve novce, a ne znamo ni kako ni gdje, isprljani smo, smrdimo po alkoholu, roba nam je „izmačana“ i iskidana, osjećamo slabost, povraća nam se…
Slijedi dan velikog triježnjenja.
Kaže se da u svakom zlu ima i nešto dobro. Možemo li u ovoj nezavidnoj i vrlo teškoj situaciji naći nešto dobro?
Nije pitanje možemo li, ili želimo li. Mi to jednostavno – MORAMO.
Kao prvo, treba shvatiti da je naš turizam upropašten za duže vrijeme. Uopće nije bitno hoće li pandemija u slijedećim mjesecima splasnuti ili neće, hoće li se pronaći cjepivo ili neće. Turizam je imao jedan zalet, imao je stalnu uzlaznu putanju, a u svemu tome je postojao jedan trend kojeg će ova sadašnja nepogoda drastično promijeniti i nakon korone on više neće biti isti kao do sada.
Već nakon havarije kruzera „Costa Concordija“ i nekih drugih havarija na sličnim putničkim brodovima, dalo se zaključiti da je sigurnost na takvim brodovima-košnicama gdje boravi izuzetno puno ljudi na relativno malom prostoru, dosta upitna. Sada, nakon problema na kruzerima koji su nastali zbog zaraze putnika i posade korona virusom, sigurno je da će se taj vid turizma naći u velikim problemima. Moguće je da će se isto dogoditi i sa velikim hotelima, ali i nautičkom turizmu. Zadnjih godina turisti koji su se odlučili za boravak u privatnom smještaju su se pretvorili u izbezumljene i sulude trkaće iz jednog turističkog mjesta u drugo. Dan-dva u jednom mjestu i onda… trk u drugo. Što više turističkih mjesta posjetiti, što više država obići i što više „selfija“ napraviti. Cilj nije bio odmor već sposobnost prijeći što više kilometara, boraviti u što više „destinacija“ i o tome napraviti što više objava na društvenim mrežama.
Prema predviđanju turističkih stručnjaka, ovakav vid turizma baziran na bjesomučnim putovanjima, doživjet će velike promjene.
Korona će se suzbiti, ali ne i iskorijeniti. Neće se svi ljudi cijepiti, isto kao što se svi ne cijepe od gripe, ili ospica… a korona će uvijek kolati na svoj način. Mutirat će, mijenjat će se, a mi ćemo svake godine biti korak iza. Na kraju krajeva, pojavljivat će se i neki drugi virusi, neki drugi SARS-i, Zike, Ebole, MERS-i, svinjske kuge, ptičje gripe, kravlja i druga ludila…
Mnogi znanstvenici su ovo davno predvidjeli i mišljenje struke je da će ovakve situacije biti učestale i da će novi virusi biti najveća opasnost čovječanstvu.
Da li je to prirodni evolucijski ciklus, ili smo se mi u istraživačkim laboratorijima ipak malo previše zaigrali pokušavajući napravit nemoguće i spojiti nespojivo, to je već druga priča koja je sada skoro pa – nevažna.
Rubikon je prijeđen. Kocka je bačena.
Nije niti lijepo, niti korektno, sada govoriti o pogreškama koje smo činili u prošlosti. Nije bilo lako predvidjeti sve unaprijed. Nosio nas je zanos, pa smo sa zanosom radili i gradili. Međutim, ono što treba reći – treba reći, ne zato da bi nekoga oblatili, omalovažili ili uvrijedili, već da bi iz ovoga izvukli odgovarajuće pouke.
Uvijek ima onih koji pažljivo misle unaprijed, onih koji znaju više o prošlosti i o sadašnjosti pa stoga drugačije gledaju na budućnost. Ima i onih drugih koji se tome smiju i to omalovažavaju.
Recimo jedan primjer:
Da bi se omalovažilo sve što je pok. Ante Radić napravio za Bol, poslije Drugog svjetskog rata bio se proširio glas da je on bio protiv razvoja turizma u Bolu i da je govorio da će turizam donijeti razne bolesti u Bol. Čak i danas, kada postoji inicijativa za postavljanje njegovog spomenika, protivnici ove akcije izvlače ovo kao argument za ne-postavljanje tog spomenika.
Možda je to i bilo dio njegovih strahova i razmišljanja, ali on ništa loše nije napravio da bi spriječio razvoj turizma. Dapače, ostalo je zabilježeno da su jedni od prvih gostiju ferijalaca odsjedali u njegovoj kući u Kavalkinu.
Drugi primjer:
Ni pok. Ive Marinković Mjarić nije gledao na turizam na način kako su gledali mnogi drugi. Nije bio protivnik razvoju turizma, ali zalagao se i za opstanak tradicionalnih zanimanja i djelatnosti na otoku kao što su ribarstvo, zemljoradnja, kamenarstvo… Međutim, nije imao puno istomišljenika.
U svakom slučaju, svih ovih godina postojalo je jedno pravilo – ako se željelo nekoga diskreditirati onda ga se nastojalo proglasiti neprijateljem turizma.
Od početka problema sa pandemijom korone nije prošlo puno vremena a već se zaključilo da skoro sve što smo radili, radili smo – pogrešno. Imunološki zavod jedva da postoji, nemamo „Plivu“, nemamo industriju, poljoprivredu, ribarstvo, stočarstvo, pomorstvo…, nemamo natalitet, nemamo radnu snagu, školstvo, zdravstvo, zanemarili smo i religiju i crkvu… Jednostavno rečeno, nemamo održivu i zdravu perspektivu života i razvoja.
Nemamo ništa osim turizma i sada smo u nesagledivom problemu.
Dakle, nema dileme, pogriješili smo. Pogriješili smo u važnim odlukama o razvoju države. Dozvolili smo da nam turizam čini više od 20% udjela u ukupnom državnom BDP-u, što znači da su stvoreni svi preduvjeti za državni bankrot čim nam turizam prvi put (…iz bilo kojeg razloga) malo – „zašteka“.
Za primjer: u poznatim turističkim državama Francuskoj i Italiji turizam čini oko 2% ukupnog BDP-a, u Španjolskoj i Austriji oko 5%, u Njemačkoj tek malo više od 1%… Na ovoj listi mi smo uvjerljivo na prvom mjestu, prvi pratitelj nam je Malta sa oko 14%, a treće mjesto drži Cipar sa 13% udjela turizma u državnom BDP-u.
A koliko smo mi u Bolu pogriješili u razvoju našeg mjesta?
Koliki je udio turizma (bolje je reći: turizma i svega onoga što je direktno i indirektno vezano za turizam) u bolskom BDP-u?
Po svoj prilici oko – 95%.
Prije nekoliko godina bili smo proglašeni za jedno od najbogatijih mjesta u Hrvatskoj. Turizam je cvjetao, radilo se i gradilo. Novaca je bilo kao u prići. Apliciranje za euro-novac nije imalo nikakvog smisla i u nekoliko pokušaja smo bili glatko odbijeni. Smatralo se, da nam kao bogatoj lokalnoj zajednici – to ne treba. Naravno, turizma radi.
Izgleda da će u slijedećim godinama biti bogati oni koji se nisu oslonili na turizam onako kako smo se oslonili mi u Bolu, ili oni u Hvaru, Dubrovniku…
Dakle, može se reći da je potpuno poremećen sustav vrijednosti i da mnoge teorije i strategije razvoja padaju u vodu.
U prošlom tekstu pisao sam o zanemarivanju razvoja poljoprivrede. Mogao sam pisati i o zanemarivanju raznih obrta, pomorstva, trgovine, stočarstva i sl. Opće je poznato da mi u Bolu nemamo apsolutno ništa i da je turizam bio naš ponos ali i naša filozofija življenja. Sve se svodilo na turizam, na iznajmljivanje smještajnih jedinica (kapaciteta), na nekim turističko-uslužnim djelatnostima na moru, i tek ponešto aktivnosti u privatnom ugostiteljstvu. Cijeli posao se zasnivao na radu u 4 ljetna mjeseca, a 8 mjeseci u godini naš se život svodio uglavnom na dokoličarstvo s nekim manjim zimskim aktivnostima oko podizanja kvalitete i umnožavanju smještajnih kapaciteta.
Uvijek je bilo govora i kritika kako to nije dobro i kako to nije održivo, ali, tko je za to mario. Bilo je lijepo, ugodno i – unosno.
Nikoga nismo slušali i srljali smo sve dalje i dalje, sve dublje i dublje. Radili smo sve moguće i nemoguće ne bi li u turizam upali onako kako se upada u – živo blato. Prvo se naglo upadne do pasa, pa onda polako sve dublje. I što se čovjek više miće i migolji, upada se sve dublje i dublje.
Tako smo i mi u turizam upali do samog grla. Urbanistički planovi, strategije razvoja, projekti razvoja… sve se baziralo i bilo usmjereno tome da se cijeli Bol bezuvjetno uvuče u jednu čvrstu turističku mrežu.
Govorilo se, upozoravali su nas o održivosti razvoja, o granicama do kojih možemo ići, o prekapacitiranosti, o udaru na eko-sustav i na komunalnu infrastrukturu, o drugim potrebama koje svako moderno mjesto i njegovi stanovnici moraju imati…
Nažalost, ništa nije pomagalo… svi oni koji su o tome govorili proglašavani su neznalicama, štetočinama, protivnicima modernog turizma i kočnicama razvoja.
Neću nabrajati sve megalomanske projekte koji su osmišljeni u svrhu tobožnjeg razvoja i napretka bolskog turizma. Nažalost, ne mogu se sjetiti ni jednog većeg projekta koji je napravljen, a koji direktno nije vezan za turizam.
Možda je taj projekt bio – novo groblje, ali to će sada malo pričekati jer je i za to potreban pozamašan novac.
Dakle, izgleda da nam je trebala ova virusno-pandemijska tragedija da bi shvatili gdje smo, što smo i koliko smo griješili. Izgleda da su sve one poznate strategije razvoja Bola postale obično beskorisno smeće, jer se u njima nije uzelo u obzir da je turizam izuzetno rizična djelatnost na kojoj nije pametno bazirati cijelu ekonomiju Bola i da bi bilo dobro da i neke druge djelatnosti budu značajnije zastupljene u razvoju mjesta.
U svim planovima i studijama turizam je bio na prvom, drugom i na trećem mjestu. Bio je to „menu“ s samo jednim tanjurom… „ručak“ bez predjela, bez juhe, bez priloga i bez deserta.
Samo obilato glavno jelo i puno, puno pića.
Naravno, nismo mi jedini koji smo napravili grešku u razvoju. Mnoga su mjesta napravili istu grešku. Mi smo u Bolu išli prilično daleko i ako ovo potraje, ili turizam promjeni svoj „obujam“, karakter, važnost i popularnost, onda smo zaista dobro „zaglibili“.
Hmm… „zaglibili“, riječ djeluje fino, pristojno i uljudno. Ali zašto ne reći i ne izraziti se onako kako mi to inače kažemo, pučki, jednostavno i sugestivno.
Nismo zaglibili nego smo – najebali. Svi skupa. I to dobro, a po svoj prilici i – dugoročno.
Je li kasno da pritisnemo turističku kočnicu i da se otrijeznimo od turističkog pijanstva koje nas je bilo zadesilo?
Sad se problem zove – korona, odnosno COVID-19. Ako se i uspijemo koliko-toliko oporaviti od korone, kako će se zvati slijedeći problem koji će nam za nekoliko godina opet pokucati na vrata i napraviti nam isti problem?
Koliko se da pročitati i čuti u medijima, svi ekonomisti i svi političari suglasni su u jednome (kao što je već prije napisano):
– Ni u jednoj privrednoj grani i ni u jednoj djelatnosti, ekonomiji, državi, društvu, sportu… nikad više neće biti kao što je bilo.
Naravno, turizam iz ovoga nije isključen. Nažalost, izgleda da će upravo turizam biti najviše izložen, podložan i pogođen promjenama.
Toga moramo biti svjesni!
Čini se da smo spremni za još jednu, novu – Strategiju razvoja Bola.