Pretpostavljam da smo svi makar jednom u životu vidjeli vozača i automobil koji se okreče, kako se to popularno kaže – „pod ručnom kočnicom“.
Što se tada događa?
Prvo čujemo veliku buku i brujanje motora, jer vozilo mora imati pristojnu brzinu. Zatim nastupa naglo kočenje, a vozač vještim upravljanjem automobilom postiže da se automobil u relativno malom prostoru naglo okrene za 180 stupnjeva i da se nađe okrenut u suprotnom smjeru.
Slušajući i gledajući sve događaje vezane za Bol i bolski turizam ovih zadnjih dana moram priznati da me sve skupa upravo asocira na ovo. Okret „pod ručnom“.
Turizam nam je stao i veliko je pitanje što će i kako biti. Imali smo jedan uhodani ritam turističkog razvoja koji je bio sve samo ne turistički razvoj. Oprostite na ovoj mojoj opservaciji, znam da ima onih koji drugačije misle, ali ja apartmanizaciju koja se dogodila u Bolu zadnjih godina ne doživljavam kao turistički razvoj, isto kao što pijane partijanere, polugole, bahate i znojne spodobe koje ulaze u ljekarne, crkve i dućane ne doživljavam kao nešto što je oplemenilo i uzdiglo naš turizam.
A upravo je ovo gore navedeno godinama bilo obilježje bolskoga turizma i upravo je ovo naglašavano kao – moderni turizam.
Kada ovome dodamo još plaže prekrivene nebrojenim ležaljkama, hotelski „all inclusive“ turizam (ultima modu novog, modernog turizma), onda je slika naše turističke stvarnosti potpuna.
Važno je napomenuti da je bilo mnoštvo kritika na ovakav turistički put kojim smo krenuli, ali odgovor onih „koji znaju“ je uvijek bio isti, profesionalno sročen u nekoliko jeftinih fraza, a sve se u konačnici moglo sažeti u samo nekoliko riječi:
Ne gnjavite sa tim kritikama. Vi o modernom turizmu pojma nemate!
Prije nekoliko godina, učestalo smo slušali o načelu „izvrsnosti“. Kada je sve krenulo nekim drugim putem koji je čak daleko i od dobrog, a kamoli od izvrsnog, ovaj izraz je naglo iščeznuo iz upotrebe.
Želja da Bol postane destinacija „elitnog turizma“ (izraz koji se često upotrebljavao jer je Bol, po mišljenju mnogih, bio predodređen za elitni turizam) ostala je samo želja pusta. Bol je postao centar „masovnog turizam“, a obaranje rekorda posječenosti i broja noćenja postala je opsesija. Puno hvala e-visitoru koji nam je omogućio promptne informacije i neizmjerna zadovoljstva na dnevnoj bazi.
Dakle, imali smo jedan put sreće kojeg je korona naglo prekinula. Kada će se sve vezice i niti ponovo spojiti, prilično je neizvjesno. Nažalost, sada nije više u pitanju cjepivo, ili lijekovi. Svjetska recesija ostavit će dugogodišnje posljedice, a kako stručnjaci kažu, u recesiji najprije strada – turizam.
Obrazlažu: turizam je u svojoj naravi samo odmor i želja da se upozna nešto novo, a bez toga se u nestašici novca ipak može. Ići u turizam je lijepo i korisno, ali to ni u kojem slučaju nije prioritet.
Godinama se nikoga nije slušalo, ni turističke znalce, ni stručnjake, ni mještane koji su podizali svoje slabašne glasiće, a nisu se uvažavala ni iskustva onih „destinacija“ koji su prošli te teške putove grešaka i krivih odluka… Nedodirljivi su uredno vodili ovaj naš turistički vlak u kojemu su Boljani uvijek bili u zadnjim vagonima, onima koji su najdalje od lokomotive. Umreženi u čudesnu mrežu isprepletenu samopromocijom, tvrdoglavošću i življenjem u jednom svome paralelnom svijetu, gordo su kročili naprijed iz dana u dan, iz sezone u sezonu, iz godine u godinu… sve do ove nesretne korone.
I što sada kada nam je korona stala na rep?
Sada bi da se malo vratimo tradiciji, da se vratimo onim istim ljudima, mještanima, „lokalcima“, koji su ne tako davno molili mjerodavne za malo razumijevanja uz skromne želje da ih se makar sasluša. Sada bi umjesto govedine iz Brazila željeli domaće kozliće, umjesto makedonske mi bi sada bračku janjetinu, a umjesto nizozemskog povrća bi malo divljega zelja sa bračkih proplanaka.
Danas kada je buku zamijenila tišina, zaželjeli smo se priča autohtonih stanovnika s čime bi naglasili njihovu važnost, onu istu važnost do koje u prošlim godinama nijednome turističkom čelniku nije bilo stalo. Dapače, izgleda da bi željeli one iste priče na koje su se podsmjehivali i kolutali očima kada bi neki tradicionalisti o njima počeli emocionalno govoriti.
Sada kada je sve u „banani“, oni koji su godinama bili sustavno omalovažavani i marginalizirani trebali bi svojim angažmanom sudjelovati u zajedničkoj promociji Bola i spasu bolskoga turizma.
Nemojmo zaboraviti, upravo tako je i bilo prije puno godina kada se stvarao bolski turizam. Svi su sudjelovali, i zdušno se zalagali da Bol postane netko i nešto na turističkoj karti Europe i svijeta. Krvavo se radilo i živjelo da bi se to postiglo. Ali, došlo je vrijeme kada više to nije bilo važno i kada su kormila preuzeli neki drugi ljudi sa drugačijim idejama.
Nekako sve skupa izgleda po onoj biblijskoj o sedam debelih i sedam mršavih krava. Izgleda da je doba debelih krava iza nas, čeka nas doba mršavih krava.
Možda bi se iz gornjeg teksta moglo pomisliti da ja ovu ideju, odnosno ovaj projekt, ne podržavam, ili da ga ismijavam…
Ne! Upravo suprotno. Sretan sam i zdušno podržavam ovaj projekt kao i sve slične „projekte“, ali i jako žalim da ih nije bilo i prije kada su mogli biti puno učinkovitiji. Žalim što nitko od onih koji su to trebali, nisu prepoznali ljetna događanja u dvorištu knjižnice, a koja su upravo ono što se sada želi naglasiti, autentične priče, crtice iz povijesti Bola i našeg otoka, izlaganja stručnjaka… Trudna teća, raznorazni divlji i pitomi pjati, klapske pjesme… sve je to bilo nekako na marginama turističkih događanja, nedovoljno prepoznato, nedovoljno propagirano i sa malo posjetitelja.
Moram naglasiti, a pretpostavljam da to mnogi i znaju – nepopravljivi sam tradicionalist. Nisam turistički stručnjak, ali gledam, slušam, čitam, učim… i što je najbitnije: živim uz turizam od svoje najranije mladosti. Uvjerenja sam da su tradicija i osobnost nekog mjesta srce turizma. Na kraju krajeva, tako kažu oni koji turizam poznaju puno bolje od nas. Nažalost, to je ono što smo mi u zadnjim godinama izgubili.
Ipak, nadam se da se konačno vračamo na pravi put na kojem bi naš turizam mogao živjeti i prezentirati sebe i nas na pravi način, a od čega bi u konačnici svi imali koristi.
Doduše, nisam siguran je li kasno, jer ni drugi neće sjediti skrštenih ruku. U svakom slučaju, borba za svakog gosta biti će nemilosrdna.
Ali, na Braču žive žilavi ljudi koji najviše daju kada je najpotrebnije. Bračanima je od pamtivijeka život bio borba, borba u kojoj smo bili poprilično uspješni pa je za nadati se da ćemo tako i nastaviti.
Hoće li će nam jedan šampjero, par litara maslinovog ulja, tri Gabrijelova kozlića, i pjat divljeg zelja u Pusinovi biti dovoljni za spas turizma?
Sumnjam!
Trebat će tu mnogo napornog rada i još mnogo drugih, dobrih i smišljenih projekata.
U svom zadnjem tekstu na ovom blogu „Hoćemo li s turizmom zaigrati ruski rulet“ napisao sam da:
… treba sve započeti graditi skoro pa iz početka. Ali ovaj put na puno pametniji način i sa puno više zajedništva i jedinstva
Pa krenimo!
Ovaj projekt TZ Bol bi mogao biti prvi korak prema tome. Da parafraziramo astronauta Neila Armstronga i njegovu poznatu izreku prilikom kročenja na Mjesec prilagodimo našem kontekstu:
Možda je ovo… mali korak za nas, ali veliki za bolski turizam.
Međutim, više sam nego siguran da mnoge autentične priče iz raznoraznih razloga neće biti ispričane na način kako je to zamišljeno. Više sam nego siguran da će autohtoni mještani i njihova iskustva opet biti na marginama ovog projekta, a velika je vjerojatnoća da će opet sve skrenuti u samopromociju kao i mnogo puta do sada.
Prave turističke i životne priče kriju se u prošlosti. Nažalost, mnogi akteri priča sa početaka bolskog turizma više nisu s nama, a mnoge priče su i zaboravljene.
Ovaj blog sam i otvorio (…a u prvom uvodnom tekstu i naglasio) da bi te priče koje još žive u sjećanjima starijih mještana bile ispričane.
Međutim, one neće vratiti turiste jer te naše stare priče nisu za njih. Njima su potpuno neinteresantne i nerazumljive.
Nažalost, čini se da ni mi „lokalci“ nismo posebno zainteresirani da bi o tome znali više.