Kada bi se ovo pitanje postavilo u kvizu „Milijunaš“, uvjeren sam da nijedan natjecatelj to ne bi znao, a ni sva tri „jokera“ ne bi bili od velike pomoći.
Vjerojatno bi prvo pomislili na trenera Stanka Poklepovića, nogometaša Luku Peruzovića, vaterpolista Mislava Bezmalinovića, hrvatskog malonogometnog reprezentativca Pjera Malvasiju, košarkaša Pašalića… U svijetu ima dosta uspješnih sportaša, prvaka i nositelja svjetskih odličja koji su potomci bračkih iseljenika.
Da, veliko je pitanje tko je u ovom slučaju Boljanin, ili… Bračanin.
Pretpostavljam da bi u tu družinu trebalo uključiti one osobe koji su starosjedioci, pa onda one koji su stariji „doseljenici“, one autohtone koji su sa otoka odselili u bližoj prošlosti, ili pak one čiji su roditelji odselili i ne žive na otoku (a da im je makar jedan od roditelja Boljanin / Bračanin, što bi rekli – od „kolina“).
Tko bi pomislio da smo, kao potomka autohtonih Boljana, imali sportaša koji je dva puta bio proglašen najboljim vaterpolskim vratarom svijeta, koji je nositelj olimpijskog srebra, svjetske bronce, europskog srebra i bronce, mediteranskog zlata i koji je tri puta bio proglašavan najboljim sportašem grada u kojem je igrao za svoj klub.
Bio je to vaterpolist LUKO VEZILIĆ, igrač dubrovačkog „Juga“.
18. siječnja ove godine u „Dubrovačkom vjesniku“ novinar Tonči Vlašić objavio je vrlo interesantan tekst o legendi dubrovačkog sporta Luki Veziliću, pa ću u nastavku ovog uvoda taj tekst (s dopuštenjem gospodina Vlašića) prenijeti u cijelosti.
Međutim, prije toga bi se trebalo prisjetiti kakva veza veže ovog velikog sportaša za Bol.
Majka Luke Vezilića, Pina, rođena je Bolka, iz familije Marinković (Gulermo).
Toni i Franka Marinković Gulermo imali su kćerke: Momulu, Eciju, Mariju, Tončicu i Pinu, te sinove: Pijera, Jakova i Stipu. Pjero je bio ribar, Jakov pomorski kapetan, a Stipe je bio učitelj.
Najstarija sestra Momula bila je udana za Miću Soljačića (Bocu). Nakon vremena zajedničkog življenja u Bolu, Miće je dobio posao portira u Učiteljskoj školi u Dubrovniku, popularno zvanoj „Preparandija“, pa su oni prvi otišli iz Bola prema Dubrovniku.
Nekoliko godina nakon njih, u Dubrovnik je otišla i Ecija te se zaposlila u pošti na Lapadu. Prije toga, Ecija je neko vrijeme radila kao činovnica u pošti u Jelsi na Hvaru.
Kao zadnja, prema Dubrovniku je otišla i najmlađa sestra – Pina.
Stipe i Jakov su živjeli u Rijeci, pa su tako u Bolu ostali samo Pijero, Marija i Tončica.
Tončica je bila udana za Iva Marinkovića (Šmiku) kojeg smo poznavali pod nadimcima – Ivo Stari, ili – Ivo Kukarača.
Pina se udala za Niku Vezilića i sa svojom obitelji je živjela prvo u Čilipima gdje je njezin suprug imao obiteljsku kuću, a kasnije u Cavtatu.
Niko Vezilić bio je učitelj, a kasnije i ravnatelj osnovne škole u Cavtatu.
Imali su kćerku Nikicu i sina Luku.
Malo je onih koji poznaju Gulermotove iz Bola. Bila je to stara, autohtona familija, a svi pripadnici toga roda su bili vrlo specifičnih i osebujnih karaktera.
Očito je da je Luko Vezilić povukao mnoge gene svojih bolskih predaka.
Mogli bi reći – tipični Gulermo.
Luko Vezilić
Prije 40 godina, 1980. godine, Luko Vezilić, legendarni Jugov vratar, osvojio je na Olimpijskim igrama u Moskvi srebrnu medalju s vaterpolskom reprezentacijom bivše države, a te iste godine, nažalost, zbog ozljede morao je zaključiti svoju igračku karijeru… Ovo je priča o svjetskom velikanu među vratnicama….
Piše: Tonči Vlašić
Luko Vezilić branio je fantastično. U stvari, Luko je bio više igrač negoli golman. Isplivavao je poput vidre, skidao protivnicima lopte s ruku, bio je, praktički, nesavladiv. A tek njegov specijalitet – banana!? Uveo je ovaj košarkaški element u vodu. Protivnik dođe sam do njega, želi ga lobati, a Luko izleti iz vode i s dvije ruke uhvati loptu!
– Ne iskači – vikao je uz rub plivališta veselo Miro Ćirković, tadašnji izbornik reprezentacije.
– Ne iskači toliko visoko, jer će ti zabiti gol kroz noge! – ostalo je zapisano po završetku Europskog prvenstva u švedskom Joenkopingu 1977. Nakon kojeg je Vezilić prvi put proglašen najboljim vratarom svijeta.
Luko nije imao ni dana kadetskog, a ni juniorskog staža. Tek u svom drugom desetljeću života stao je među vratnice. Prije toga u Cavtatu je igrao na «divlje», na «jedan gol» bez ikakvog trenera. Ipak, nije prošao nezapaženo. Duge ruke, plivački superioran, vratar koji je «napadače tjerao u očaj». Luko je, nema tko neće reći, bio čudo od vratara. Branio je s dvije ruke i to ne samo udarce s krila ili one lopte koje su mu išle iznad glave. Sve udarce je branio s dvije ruke, poput nogometnog vratara.
Svoju karijeru u prvoj momčadi Juga počeo je 1968. godine. Na vratima Juga branio je tada Pero Katušić, kojem je to bila oproštajna sezona tako da je na vrata stao već na zimskom prvenstvu 1968./69., koje se igralo u Zagrebu.
– Igrao sam u gostima bez problema, međutim, prvu utakmicu u Gružu, pred domaćom publikom, toliku sam tremu imao da sam pobjegao. Da, pobjegao. Svi su me tražili, ali ja sam jednostavno nestao. Na vrata je morao Pero Katušić…
Bila je to prva, tj. trebala je biti prva prvenstvena utakmica Luka Vezilića za Juga. Naslov koji je osvanuo poslije u novinama bio je «Pobjegao u slamu, u Čilipe»
– Uvijek sam imao tremu pred utakmicu, veliku tremu. Danas mogu reći kako je to bila pozitivna trema. Držala me je, bila motiv više, i trajala je sve do skoka u bazen.
Dodati će kako je malo tko mogao primijetiti tu njegovu tremu.
– To je bio problem iz razloga što nisam kao i drugi prošao pravi razvojni put od kadeta, preko juniora do seniora. Opet, nije bilo lako ni u jednom slučaju doći i braniti pred dvije do tri tisuće gledatelja, te čekati reakciju navijača. Imao sam dvadeset godina, prva utakmica i odmah Prva liga. Nekome to nije smetalo, a meni jest. Stvaralo je u meni napetost…
Dvanaest godina nakon debija odveo je Juga 1980. do naslova prvaka Jugoslavije.
– Realno, POŠK nije imao momčad za prvo mjesto. Jesu, imali su rezultat, ali ne i igrače. Mi smo te godine dobili Partizana u Beogradu. Bila je to odlučujuća utakmica. Rezultata se ja ne sjećam, ali bila je to velika pobjeda. Partizan je bio jaka, jaka momčad. Igrao je Marković, Rudić, Antunović, Stamenić i Sofijanić, dva brata Manojlovića….
I tada, a bio je kapetan, nastojao je izbjeći novinare. Kada je trebalo pred televizijske kamere uoči te odlučujuće utakmice pa unatoč tome što je bilo dogovoreno, otišao je u šetnju, u nepoznatom pravcu. Tražili su ga, te kako ga nisu našli potražili su druge igrače Juga.
– Nisam ja bio za priču, pravdat će se i danas.
Svi oni koji su ga bolje poznavali reći će kako mu je najdraže bilo poći s barkom na ribanje. Čak je 1976. godine umjesto da igra na Olimpijskim igrama u Montrealu bio u barci oko Cavtata.
– Reprezentacija? Znate, kako sam počeo braniti za Juga tako sam počeo i za reprezentaciju. Već 1969., tj. nakon prvenstva u Dubrovniku su bile ljetne pripreme reprezentacije. Bile su to pripreme za A i B reprezentaciju, a ja sam ušao u B reprezentaciju i putovao na Balkanske igre u Izmir. Realno, trebao sam biti u reprezentaciji već u Munchenu 1972. Trebao sam biti drugi golman, rezerva Stipaniću. I sam Stipanić mi je došao i rekao «ti si Luko drugi golman», ali Bato Orlić, on je bio tada izbornik, gurao je igrače Partizana. Već tada sam se nekako razočarao. Inače, igrao sam svake godine u reprezentaciji, ali samo na prijateljskim turnirima, a razlika je igrati na turnirima i na velikim natjecanjima.
Prvo veliko natjecanje bilo je Europsko prvenstvo u Beču 1974.
– Osvojili smo brončanu medalju. Počeo sam kao drugi vratar i onda sam ušao… Igrali smo protiv Rumunja, a Marković je slabo branio. Orlić me tada uveo u igru. Stigli smo Rumunje, izjednačili rezultat, a pred kraj Rumunji su dobili četverac. Pucao je Anastase, Rumunj koji je imao karakterističan udarac. Digao bi se iznad vode te onda iz skoka šutirao četverac. Obranio sam mu udarac, a lopta se odbije i ostane između nas dvoje. Prije sam došao do lopte, podvučem se pod njega, podignem se i sudac ga isključi. Mi smo s igračem više dali gol i osvojili brončanu medalju iako smo trebali biti drugi. Protiv Talijana primili smo gol pet sekundi prije kraja, završilo je bez pobjednika i to je odgovaralo Talijanima, a po svemu smo mi zaslužili srebro.
Tada, u Beču 1974. stekao je povjerenje izbornika, ali dvije godine poslije u Montreal na Olimpijske igre nije putovao. Što se zapravo dogodilo?
– Tada smo svako mjesec dana išli po dvadeset dana na pripreme. Bio je to onaj ruski način priprema kojeg je preuzeo Bato Orlić. Išli smo, sjećam se, a to mi je bila najdraža turneja, Kanada, Amerika, Meksiko. Kako je svake godine bilo natjecanje, ili Europsko, ili Svjetsko ili Olimpijada, išlo se svako malo na pripreme. Danas takvo što ne vidim… Uz to, gledam danas, nije lako. Igraš i razmišljaš, ako falim trener će me izvaditi vanka i staviti novog igrača. Imao sam tada sreću, bio sam jedini vratar. Imao si sigurnost, pa i ako ne ide, tu si. Brani i idemo dalje. A zašto nisam išao na Olimpijske igre u Montreal? Pa, na te završne pripreme Orlić je zazvao još nekoliko vratara. Kao, jača je konkurencija, kao nitko nije siguran za nastup u Montrealu. To me nekako pogodilo. Nisam više želio ostati na pripremama.
Nikad se nije znalo hoće li zapravo igrati ili ne. Uvijek je bila neka borba. Tako i uoči EP-a u Joenkopingu te Olimpijskih igara u Moskvi 1980.
– Kao vrhunski sportaš u to vrijeme nisam dobio ništa. Za reći pravo, nisam ni pitao, a izgleda ako ne pitaš i ono što te sljeduje ne dobiješ. Sjećam se, tada je bilo pravilo, kad odigraš 200 utakmica u reprezentaciji možeš birati jednu umjetničku sliku bilo kojeg slikara. Kako sam je 200 utakmicu odigrao u Moskvi na Olimpijskim igrama nije bilo zgodno za uručivanje poklona budući je natjecanje bilo u tijeku. Poslije, dogodila se nesreća, te više ni pisma ni razglednice. Drugi su za 200-i nastup dobili sliku. Ja, nikada.
Bio je poznat po isplivavanju. «Kradljivac lopti», a ruka precizna. Ivica Dabrović, s kojim je igrao, zna istaknuti: «Vezilić je proslavio Veselina Đuha i Gorana Sukna».
– Đuho je uvijek bio spreman za kontru. Toliko je bio siguran u mene da je igrača čuvao u položaju koji mu je odgovarao za plivat u kontru.
Nažalost, priča o najboljem Jugovom vrataru svih vremena završila je tamo gdje je i počela. U Zagrebu. Igrao se kup. Bilo je to nakon osvojene srebrne medalje na Olimpijskim igrama u Moskvi, prvog Jugovog naslova prvaka Jugoslavije nakon 29 godina čekanja, a uoči prvog nastupa u Europi, u Kupu prvaka…
Danas pokojni Trifko Banđur, suznih se očiju 2000. prisjećao tog nemilog događaja. Banđur je bio trener, a priznao je kako je u svojoj trenerskoj karijeri volio najviše Vezilića.
– Život je takav. Bio sam tada u pravoj formi, spremao se i za poći vanka i nešto zaraditi. Nažalost, dogodila se ta ozljeda oka. Igrali smo protiv splitskog Jadrana. Igralo se vanka, na Savi. Bilo je hladno, a kako se voda grijala tako se iznad površine stvorila magla. Ta utakmica nije ništa odlučivala. Znalo se kako idemo dalje iz četvrtfinalne skupine. Kovačić je bio ispred mene, ja sam izletio. Pogodio me u oko…
Bilo je to 17. listopada 1980. Dan uoči imendana.
– Bilo je teško. Mjesec i pol dana u bolnici… Ne, nije bilo više mogućnosti za povratak. Posljedice su vidljive i danas. Da, nažalost, tako je…
Tri puta najbolji sportaš Dubrovnika, dva puta najbolji vratar svijeta!
Luko Vezilić je rođen je 2. srpnja 1948. u Dubrovniku. Vaterpolo je počeo igrati 1968. u Jugu. Cijelu igračku karijeru proveo je u Jugu. Igrao je do ozljede 1980. godine. S reprezentacijom je osvojio srebro na Olimpijskim igrama 1980. u Moskvi, broncu na Svjetskom prvenstvu 1978., na Europskim prvenstvima srebro 1977. i broncu 1974. te zlato na Mediteranskim igrama 1979. godine.
S Jugom je bio prvak Jugoslavije 1980., tri puta najbolji sportaš grada Dubrovnika, 1978. godine dobitnik Nagrade grada Dubrovnika. Za Jug odigrao više od 500 utakmica, za reprezentaciju 210 nastupa. Dvije godine je ponio laskavi naslov najboljeg svjetskog vratara.