function nxsPostToFav(obj){ obj.preventDefault; var k = obj.target.split("-"); var nt = k[0]; var ii = k[1]; var pid = k[2]; var data = { action:'nxs_snap_aj', nxsact: 'manPost', nt:nt, id: pid, nid: ii, et_load_builder_modules:1, _wpnonce: 'fe5608e079'}; jQuery('#nxsFavNoticeCnt').html('

Posting...

'); jQuery('#nxsFavNotice').modal({ fadeDuration: 50 }); jQuery.post('https://www.sinisasoljacic.com/wp-admin/admin-ajax.php', data, function(response) { if (response=='') response = 'Message Posted'; jQuery('#nxsFavNoticeCnt').html('

' + response + '

' +''); }); }

NOĆ U PROVINCIJI

Zašto tako laju psi po našim mračnim noćima?
Odjeknu li cestom korak nepoznata stranca
Il; zavonja usred tmine vuk?
Na tren je tiho: sve glasove progutao je muk,
i dok hladno klizi zvek pasjega lanca,
u daljini neka lampa tiho žmirka očima.

Sve je gluho. Potom opet lavež počima.
Psi laju. Laju bijesno, bezumno i suludo,
psi laju glupo, krvavo i uludo
na sve što se krene: na svjetiljke, na glasove i sjene,
na mjesec, slutnje i nepoznate ljude,
psi pasji laju pjesme pasje lude,
psi laju noći i noći, tamne i vjetrovite,
a te su pjesme pasje jalove i prokletstvom ovite.

O, pasji sabore, ti laješ, a karavane idu,
i čuje se zveket orme, kopita i točkova škripa.
Zaludu lavež tvoj svu pasju mržnju na prolaznike sipa,
svi prolaze i nestaju, a ti na lancu, kao sijena slijepa,
sudbinu čekaš da s tobom tu pod plotom pasji krepa.

(Miroslav Krleža, Noć u provinciji, 1931.)

Prošao je još jedan Dušni dan, dan sjećanja na naše umrle. Kao i svake godine, posjetili smo njihova posljednja počivališta i pomolili se za njihove duše. Ukrasili smo grobove na način kako to tradicionalno radimo. Cvijećem i svijećama. Ali, i s onim najvrjednijim što nismo stavili na grobove naših najmilijih. Ukrasili smo ih svojim dolaskom i mislima na naše pokojne. Ukrasili smo ih tugom u našim srcima.
Pokušavamo biti pažljivi da ne gazimo po grobovima, ali teško je to na našem malom groblju. Uz svu želju i pažnju da to ne radimo, nažalost, moramo gaziti jer drugačije ne možemo, nema načina. Pokušavamo staviti cvijeće i lampione, ali rijetki to uspijevaju napraviti. Uvijek nedostaje mjesta. Ako smo malo zakasnili, mjesta nećemo naći i morat ćemo svoje cviječe i lampione ostaviti u prolazima.

Toliko je toga napisano o našem starom mjesnom groblju. Toliko toga je izgovoreno. Mnoštvo komentara na društvenim mrežama. I ništa. Nikakvog pomaka.
A karavane idu! Prolaze!

Jadno i tužno izgleda naše groblje!
Svako groblje je tuga, ali ovo naše je tuga nad tugama.
Sjedim na šematoriju uz istočni zid groblja i gledam pročelje crkve. I ona jadno izgleda. Oštećeno fasadno kamenje tako tužno izgleda. Kao da plače. Može li kamenje plakati?
Rijetki vidljivi pokušaji popravaka samo pojačavaju loš dojam. Stari, zarđali nosači rasvjetnih lampi, žice, kabeli i žarulje za rasvjetu (takozvani parangali), uklapaju se u staro, zubom vremena oštećeno i neodržavano pročelje. Blještava nova rozeta poviše glavnih ulaznih vrata „bode u oči“ i kao da uopće ne pripada ovoj crkvi.

Sve glasove progutao je muk

Razmišljam… što se još treba dogoditi, koliko ta fasada mora biti u jadnijem stanju da bi se odlučilo popraviti je. Crkva, naravno, ima četiri strane. Tri strane su u urednom i dobrom stanju, samo je pročelje ovakvo kako je. Zašto?
Ako se koga pita, reći će – nema novaca!
Nema novaca za crkvu, nema novaca ni za popločiti šematorij, ni za muzej završiti… Nikad nema novaca. Tko zna ima li više i onih ploča sa Studenca za koje su nam bili rekli da će u tu svrhu biti upotrjebljene.
Čeka se idejni projekt šematorija, koji vjerojatno još nije ni naručen. Pa će se onda čekati uvjeti konzervatora, pa glavni projekt, pa lokacijska dozvola, pa građevinska dozvola, ponude izvođača… itd. U međuvremenu ćemo skupljati novac na isti način kao i za muzej, preslicu, zvona… Novac. Novac je uvijek problem i za ove stvari ga nikad nema.
Ali, bitno je da ga ima za tenis turnir. To je ipak puno važnije. Neka nama našeg turnira, što bi mi bez njega.
Ali, već u početnoj fazi će se zaključiti da bi prvo trebalo obnoviti fasadu crkve pa onda raditi šematorij, što u prijevodu znači da se još za dugo godina neće raditi ni jedno ni drugo.
Neki će još mudrije zaključiti da se fasada crkve i zemljani šematorij odlično uklapaju uz naše tužno i jadno groblje pa ne bi trebalo kvariti tu „idiličnu sliku“ zajedničke višegodišnje nebrige.

Sve ima svoj vijek trajanja i za sve dođe vrijeme popravka. Uvijek sebi postavljam isto pitanje. Zašto se druge crkve popravljaju i obnavljaju, zašto šematoriji u drugim mjestima izgledaju lijepo, zašto su groblja u drugim mjestima velika i uredna, puna pijeteta?
Na glasu smo kao bogata općina koja je zbog svoje financijske samo-opstojnosti isključena iz skoro svih oblika donacija i sufinanciranja iz državnih i europskih fondova, jer nam tuđih novaca ne treba. Hoteli, restorani, tenis turniri, šetnice, luke, marine, žičare, pjesme, veselja i veselica svake vrsti, karnevali, vatrometi… Svega ima i svega će bit.
A na crkvi, kaverne i rupetine, ispred crkve zemlja, kada pada kiša – glib. Grobne ploče skoro pa odvaljene, pragovi popucali. Novo groblje još uvijek u „pričam ti priču“ fazi.

Sve glasove progutao je muk

Neda Kraljević piše komentare i objave. Tanja Eterović također, i ja ponekad… Komentira se, upozorava, pristojno, ali s puno gorčine i jada.
A karavane prolaze!

Povratnih informacija nema. Kada je groblje u pitanju do nas dopire samo grobna tišina. Uvijek jedan te isti muk. Ignorancija. Kad ima novaca nema dokumentacije, kad ima dokumentacije nema novaca. Kad ima i dokumentacije i novca onda – nema volje.

Sve glasove progutao je muk

Kažu da na novo groblje čekamo više od 100 godina. Ne, mi ne čekamo groblje, groblje čeka nas. Ali, nas nije briga za njega i mi ga nikad nismo iskreno niti željeli. Da smo ga željeli – imali bi ga. Jer, mi sve što zaželimo i dobijemo. Prema groblju mi nikad nismo gajili iskrenu želju i prema njemu nikad nismo gajili empatiju. Ni prema groblju, ni prema mrtvima (ako nisu naši najmiliji), a čini se – ni prema živima.
Da, upravo tako. Mi u prvom redu nemamo empatije prema živima, odnosno prema sebi samima, jer spoznaja da ćemo jednog dana svi završiti tu, u toj istoj masovnoj grobnici na bolskom groblju, trebala bi nas potaknuti na razmišljanje i na akciju. Ali, akcije nema.
A karavane idu!

Kada se uđe na naše groblje, iako je maleno i skučeno, na prvi pogled, s ulaza, ono izgleda sasvim u redu. Lijevo i desno od ulaznih stepenica nadgrobne ploče (osim prve dvije lijevo) su sasvim u redu i dobro su održavane. Ima i većih spomenika. Problem nastaje u dva zadnja, najzapadnija reda, koja se službeno nazivaju – „općinski grobovi“. U tom dijelu je, doslovno rečeno – pravi kaos. Taj dio obuhvaća ukupno 42 grobna mjesta. Ploče oštećene i pocrnjele od zuba vremena, mnogi pragovi polomljeni… Vidljivo je, i više je nego jasno – za održavanje tih grobova desetljećima nije potrošen ni jedan jedini novčić.
A koliko je trebalo (ili… koliko treba) novaca da bi naše groblje bilo u dovedeno u uredno stanje, a mi Boljani lišeni ljutnje, jada i srama?

Malo sam si dao truda i raspitao se koliko koštaju nadgrobna ploča i pragovi za grobove veličine onih u dva zapadna reda, dakle za „općinske grobove“.
Ukupna cijena s PDV-om bi bila oko 7.300 kuna. Za veću narudžbu sigurno bi se dobio i popust, pa bi mogli reći da bi to bilo oko 7.000 kuna. Pomnožimo li ovih 7000 kuna s 36 (jer 6 grobnih ploča u ovom dijelu je već zamijenjeno novim kamenim pločama koje je financirala rodbina ukopanih u tim grobovima) , dolazimo do cifre od 252.000 kuna. Radna grupa u Grabovom ratu postoji. Dodamo li na još ponešto na ime dodatnog plaćanja za rad stručnom majstoru, dolazimo do zaključka da bi za otprilike 40.000 eura mogli zamijeniti sve nadgrobne ploče i pragove u dijelu koji nazivamo „općinski“. Međutim, nisu ni sve nadgrobne ploče za zamjenu. Ima ih koji se mogu samo obrusiti, očistiti od gljivica i urediti tako da bi i 30.000 eura bilo više nego dovoljno. Manje nego dvije „web stranice“ plaže Zlatni rat!

Ne znam što bih nadodao na ovo!
Za 30.000 eura mi možemo naše groblje dovesti u stanje za koje se ne bi trebali sramiti. Proširiti groblje na „donje kopošanto“ smo mogli vrlo lagano napraviti, ali nismo i sada je za to kasno. Ovo, gore rečeno, sigurno možemo napraviti.
Zašto to nikad nismo napravili? Zar nismo mogli ovo napraviti u nekoliko faza, odnosno u nekoliko godina, uz odvajanje sramotno malo novca?
Naravno da smo mogli. Ali nismo.
Puno smo toga mi mogli napraviti… ali nismo!
Da, tako se to dogodilo u našem Bolu, u turističkoj meki i (kako sami znamo tepati sebi) – u perjanici hrvatskog turizma.

Još će biti tekstova, dopisa, komentara i postova… još će se pisati o onom „veličanstvenom“ spomeniku palima za domovinu, i o spomen ploči poginulima u Drugom svjetskom ratu koja još uvijek čami u nekom nepoznatom podrumu, o našem tužnom i sramotno održavanom groblju, ali i o novom groblju, najkilavijem projektu kojeg je Bol ikad imao i koje će biti realizirano – „kad bude“…
Biti će i mnogih drugih tema i komentara koje žuljaju naš, turizmom napečeni, bolski živalj. Ali uzalud vam trud svirači. Tratite vrijeme isto kao i ja sada.
Odgovor na ovu temu, kao i na sve druge, biti će tišina i ignorancija. Upravo onako kako je veliki Miroslav Krleža napisao – „…Sve glasove progutao je muk“.
Proračunski novci, naši novci, rezervirani su za neke druge svrhe, za neke druge projekte i za neke druge ljude.
A karavane idu.
Noć je u provinciji.