Znao sam u prošlosti napisati pokoji tekst, staviti na papir svoje razmišljanje, ili zapažanje o nekom događaju ili temi. Međutim, mnogi tekstovi nikad nisu otišli dalje od mog računala. Na stariji bolski portal moje teme i moja razmišljanja redovito nisu bila dobrodošla, a mlađi portal nije postojao, tako da je tek nekoliko tekstova objavljeno na nekim drugim portalima.
Jedan od tih napisanih, a nikad objavljenih tekstova, je i:

„Palme i platane umjesto tamarisa i murvi“.

Znam, mnogi neće vjerovati i reći će da sam ga napisao ovih dana, ali vjerujte mi – nisam. Samo su slike novijeg datuma. Napisao sam ga kratko nakon što su posađene palme zapadno od pumpne stanice i platane na rivi „pod Ložu“, dakle najvjerojatnije 2013-te, ili možda godinu kasnije.
Neke stvari uopće nije teško predvidjeti, jer sve, i društvo i priroda, ima svoje zakonitosti. Te zakonitosti samo treba poznavati i poštovati. Kada se pokušava biti iznad toga onda se događa ono što se dogodilo s friško uklonjenim platanama „pod Ložu“.
Greške se događaju i to je normalno i prirodno. Tko radi taj i griješi. Dobro je ako se iz grešaka izvuku pouke. Međutim, nije dobro kada se greške ignoriraju ili, što je još gore, kada se ponašamo da se one nisu niti dogodile.
Nažalost, imam osjećaj da se upravo to dogodilo kada su u pitanju naše nesretne platane. Iako je od samog početka bilo jasno da je nešto pošlo po zlu, one nikad nisu bile „ozbiljnija tema“, a nisu bile tema niti kada su konačno prije neki dan izvađene i kada su umjesto njih posađeni tamarisi. Tek je ponuđena kratka medijska informacija o „zamjeni“ raslinja… i to je bilo sve.
A znamo, što nije u medijima to se nije ni dogodilo.
Ako se nešto nije dogodilo – nije se ni pogriješilo.
Ako se nije pogriješilo – onda nema ni dodatnih troškova.
Ako nema dodatnih troškova – onda je sve u redu, krug je zatvoren i možemo zaključiti temu.

 

Palme i platane umjesto
tamarisa i murvi

 

Zagrebački aerodrom – „Pleso“.
Koji je bio datum i godina nije bitno, jer svaki je put bilo uvijek isto.
Ustvari, nije uvijek bilo isto, bilo je nekih razlika. Svaki put kada sam bio tamo uočavao sam da sjedalica na terminalu ima sve manje i manje. Prije ih je bilo dvadesetak, pa onda petnaestak, a ove godine ih je samo 12. Sve ostale sjedalice, najmanje 30-40 komada, su zatvorene u jednoj bočnoj prostoriji!
Šetam terminalom i čekam svoj slijedeći let. Šetam jer slobodnih sjedalica nema. Dolazim do kafića na kraju terminala koji je umjereno popunjen i slobodnih stolova i stolica ima dosta. Gledam konobara preko puta šanka, gleda on mene. Ja znam što on misli, ali on ne zna što je mislim.
Okrečem se i ponovno laganom šetnjom dolazim do kafića na drugoj strani terminala. Ista slika. Gleda mene konobar, gledam ja njega. I tako sat – dva. Šetam s jedne strane terminala do druge strane, od jednog kafića do drugog. Mjerkamo se pogledima konobari i ja.
Dakle, što misle konobari?
Misle oni:
– Šetaj, šetaj, doći ćeš ti k nama, umoriti ćeš se ti od tog tvojeg hodanja, nema ti tamo sjedalice, nemaš gdje nego kod nas. Doći ćeš ti nama makar kupiti pola litre vode za – 15 kuna.
A što je mislim?
– Čekajte, nadajte se, ali neću vam doći dragi moj, pa makar slijedeće popio tek u Pekingu. Ja sam Bračanin, i po ocu i po majci, a pravi Bračanin za pola litre vode ne daje 15 kuna. Nikada. Ni po cijenu dehidracije.

Kadgod vidim one novoposađene palme, uvijek se sjetim tog purgerskoga trika sa Plesa i načina kako prisiliti putnike da sjednu i potroše novce. Makni im sjedalice i klupe i… to je to.

I kakve to veze ima sa bolskim palmama?

Pa ovako!
Kada krenete od šetnice prema istoku, prvo mjesto gdje, kad ljeti „upeče zvizdan“, možete naći hladovinu ispod kakvog stabla je kod slastičarnice „Specijal“. Ali, kako ispod tog tamarisa postoji samo jedna jedina klupa, teško da ćete naći slobodno mjesto. Slijedeća ugodna hladovina je u „Varaderu“, ali ako želite koristiti tu hladovinu, kao i u svakom lokalu, prvo morate provjeriti imate li novčanik u džepu. Onda idete dalje… Ispred „Konzuma“ su tri visoke palme, toliko visoke da hladovina „pada“ na južne zidove zgrade, a ne na klupe ispod njih.
Treća i zadnja hladovina je ispod velike murve „Pod Ložu“. Ali, ni tu se nećete nauživat hladovine ako nešto ne naručite i…platite. Makar kavu.
Dalje preko Račića ništa. I tako sve do šetališta o. Anđelka Rabadana.

Možda sam gdjegod preskočio pokoju grančicu, ali to bi uglavnom bio sav bolski prirodni hlad i sveukupno bolsko zelenilo na rivi.

Ostatak hladovine možete pronaći ispod mnoštva suncobrana, ali taj užitak ćete morati platiti na isti način kao i putnici na Plesu.
Ili padni s nogu na terminalu, ili sjedni u kafić i odriješi kesu.
Ili dobij sunčanicu i padni u nesvijest, ili sjedni u kafić ispod suncobrana i osvježi se pićem.
Biraj!

Malo, dalmatinsko, primorsko mjesto, da bi bilo mjesto i da bi bilo dalmatinsko, mora na rivi imati puno klupa i obilje zelenila.
Ljeto, žega, šentada, maestral i – bevanda.
To je lice Dalmacije ljeti, to je oduvijek bila slika našeg područja.

Kada se spomene Brač, prva asocijacija je – kamen.
A kamen je težak. Težak je život na kamenu, teško ga je „brati“, težak je za obradu, za rad, teško ga je razbiti, a teško je u njega i gledati kada ga ima puno. Umara oči, bliješti.
Da bi kamen dobio svoju istinsku puninu, mora biti u zagrljaju zelenila. Tek tada njegova ljepota dolazi do izražaja. Mjesto bez zelenila nije ugodan ambijent.
To je Afrika, Bliski istok, Golan, pustinja…

Zadnjih godina u Bolu se napravila velika „rekonstrukcija“ raslinja po rivi. Počupani su tamarisi, posađene su platane i palme. Naravno da radi toga ne bi trebalo ići na referendum, ali bi bilo interesantno znati razloge takvog odabira i takvih odluka. Tamarisi „pod Ložu“ su bili tu više od 50 godina i sasvim lijepo su se držali. Zimi su se krošnje uredno podrezivale tako da bi ljeti tamarisi stvarali ugodnu hladovinu. Visoki su bili onoliko koliko se htjelo da budu i nastojalo se da ne zaklanjaju pogled prema Loži. Tamarisi su ljeti uspješno odolijevali velikoj vrućini, a zimi su odlično podnosili često i obilato natapanje morem. Stvarali su bujnu i nisku zelenu krošnju sa velikom hladovinom.
Bilo bi interesantno znati zašto su posađena stabla koja će biti visoka možda i desetak metara i koja neće stvarati hladovinu? Zašto su odabrane platane koje neće praviti hladovinu ispod, ali će (zajedno sa mnoštvom suncobrana) potpuno zatvoriti pročelje Lože koja je vizualni simbol mjesta?

Od pumpne stanice pa prema šetnici posađene su palme.
Palme!?
I to one palme koje imaju 10-tak metara visoko deblo i na vrhu isto toliko malih obješenih grana. Od svih vrsta palmi to su palme koje najbolesnije izgledaju i kad su u najboljoj kondiciji. Hladovinu uopće na stvaraju, a krošnja im je mala. I ono malo grana koje imaju izgube se na toj visini te ne stvaraju apsolutno nikakav ugođaj. Kao da ih i nema.

Zimi kada ih vjetar šiba sa svih strana izazivaju samilost.
Palma, već takva kakva je, treba zemlju da bi učvrstila svoje široko deblo i visoku krošnju. Ako nema dovoljno duboke zemlje (a na području gdje su posađene je nasip i kamenje sa vrlo malo zemlje) palma žilama ostaje pri površini i „traži“ vodu. Tada stvara površinske žile koje podižu pločnik, beton ili asfalt oko svoga debla. Tko želi vidjeti kako to izgleda u prirodi neka pogleda one tri palme ispred prodavaonice „Konzum“.

Uglavnom, posađeno je tako kako je posađeno. Riva se uređuje, stavlja se novi kameni pločnik i sade se palme koje će ga jednog dana podignuti i napraviti grbe.

Murva je stablo koje je tradicionalno jako prisutno u Dalmaciji. Divlja murva ne stvara plodove i kao takva ne prlja podlogu ispod sebe. Stvara bogatu zelenu krošnju i dobro odolijeva vrućini. Prikladna je našem području. U Bolu ima nekoliko takvih murvi i izuzetno lijepo izgledaju.
Pitanje je zašto su se u Bolu, u malom priobalnom mjestu, umjesto autohtonih tamarisa i murvi, posadile afričke palme i nekakve platane koje s Dalmacijom imaju veze koliko i kokos, bambus, ili šećerna trska.

Naravno, kada se ne posjeduje znanje, kada se nema smisla za estetiku, kada se ne poštuje tradicija i specifičnost podneblja, onda se zove struka koja će riješiti problem. Brigo moja prijeđi na drugoga.

I tako mi sada u Bolu imamo palme i platane. Da su palme gušće posađene, Bol bi sličio na Mauricius, ali nisu, pa ne sličimo.
Nije da smo bili nešto prebogati raslinjem i hladovinom, hlada je bilo pod stablima malo, a sada ga više nema nikako.
Dakako, povećat će se prodaja kačketa i šeširića svakakvih oblika i dimenzija, a od brojnih suncobrana bolska riva će više sličiti na jedan veliki šator nego na lijepo otočko-dalmatinsko mjesto.
Kada se bolska riva za nekoliko godina pogleda iz aviona najvjerojatnije će više sličiti na nekadašnji egipatski El Shatt nego na bračko priobalno mjesto.

Ali struka je ta koja je umjesto nas rekla svoje. Struka je odabrala, struka je odlučila i struka je posadila.
A Općina, odnosno mi, smo – platili.

Pitam se! Ako nismo u stanju izabrati pravo stablo koje bi posadili, ako nismo u stanju odlučiti i napraviti toliko jednostavan odabir (…bez konzultacija i skupog plaćanja stručnjaka) koji i nje odabir već čista logika i slijed tradicije, kako ćemo napraviti neke druge stvari koje zahtijevaju puno veća znanja.

Ali, da li je to samo tako, da li je to samo neznanje i pogrešni odabir?
Ne znam i nisam siguran da je to tako. Možda je to tek obična „furbarija“ tipa – aerodrom Pleso.

Bol, što je evidentno, na mnogim područjima stagnira. Lijepe priče su samo lijepe priče, realnost je nešto sasvim drugo.
Radimo zdušno na tome da uništimo i zadnji djelić dalmatinske i otočke prepoznatljivosti bilo da se radi o arhitekturi, kulturi i hortikulturi, običaju, jeziku i dijalektu, tradiciji…
Uvjerenja sam da padamo na svim područjima osim onog financijskog.

U svakom slučaju, ako ništa drugo, možemo se podičiti da smo makar hladovinu podigli na višu razinu.

Nebu pod oblake.