U petak, 23. listopada veća grupa Boljana, točnije nas tridesetak, sudjelovalo je u snimanju legende o našem „Palocu“. Snimanje je bilo vrlo zanimljivo i zasigurno nikome od učesnika ovog događanja nije bilo žao što smo skoro cijeli dan, doslovno – 12 sati, bili angažirani u snimanju i uprizorenju legende o Palocu. Originalni kostimi vratili su nas u početak 19. stoljeća, u vrijeme nastanka Paloca i u priču koja prati njegovu gradnju i nastanak.
Bio sam u Palocu više puta, ali nikad ga nisam promatrao na način kao ovaj put. Svakako, da je atmosfera snimanja i cjelokupni scenarij doprinio da se svi uživimo u uloge koje su nam bile namijenjene i da na cijeli događaj gledamo na jedan puno bliži, životniji i stvarniji način.
Nažalost, snimanje je u meni pobudilo staru tugu i žal za stanjem koje prati Paloc svih ovih godina. Međutim, nije Paloc jedino zdanje koje je palo u nemilost našeg nemara i želje da zatučemo svaki djelić naše povijesti, svaku legendu, svaki kamen naše prošlosti. U ništa boljem statusu nije ni Piscina na Zlatnom ratu, zavičajna zbirka i kuća pok. gospođe Romac, a prije će se obnoviti Zagrebačka katedrala i katedrala Notre Dame u Parizu nego naš muzej u Dominikanskom samostanu…
Prije više godina napisao sam donji tekst o Palocu. Naravno, kao da je jučer napisan. Ništa se promijenilo nije. Svijest o očuvanju naše baštine nije se pomaknula ni za milimetar naprijed. Dapače, kao da sa svakim novim eurom koje dolazi u naše mjesto činimo korak nazad po ovom pitanju.
A nije da se nije moglo i da nije bilo financijskih mogućnosti. U međuvremenu smo imali desetak raznoraznih teniskih turnira na koje smo potrošili vreće općinskog novca, napravljeno je mnoštvo raznoraznih, prilično nebuloznih projekata i studija, a potrošeno je novaca i novaca na mnoge nepotrebne, a može se reći i na – vrlo upitne investicije. Jednostavno, neke stvari nam stvarno idu od ruke i u njima se snalazimo kao ribe u vodi, a neke ne idu… pa ne idu.
Marko Sila i njegova kuća mila
„Paloc“
Svako mjesto ima svoju povijest i svoje legende koje su se prenosile iz naraštaja u naraštaj. Na taj su način usmenom predajom ostale zabilježene u memoriji naših predaka, a u novije vrijeme i u literaturi.
Mnogobrojne priče, „goćice“ i događaje iz prošlosti, kao i raznorazne pošalice, pričali su djeci njihovi djedovi i bake i sve je to ostalo živjeti. Živjelo je to stoljećima i nije se zaboravljalo.
Kako je turizam svojevremeno pokucao na mnoga vrata, mnogi domaćini su nastojali iznijeti na stol što više i ponuditi što više. Ali to nije bilo dosta. Već u samim počecima turizma vidjelo se da, između ostaloga, turisti traže „priču“, žele upoznati mjesto u koje su došli, povijest mjesta, ljude i običaje. Slijedom tih turističkih potreba, pojavili su se turistički vodiči koji su s gostima željnih priča obilazili mjesto i pričali im o značajnim trenucima i događajima iz povijesti mjesta u kojem se nalaze.
Isto je i danas. Ako ponekad i ponestane materijala za dobru priču, profesionalni turistički vodiči znaju kako nadodati i učiniti priču interesantnijom. Bitno je da je zanimljivo.
Mi u Bolu za takve stvari puno ne marimo, a priča imamo jako puno i to vrlo interesantnih. Imamo i nekoliko vrlo zanimljivih objekata.
Ali, to kod nas ne ide. Iako znamo i stalno kao papagaji ponavljamo da turistima moramo ponuditi više od mora i sunca, trudimo se i radimo upravo suprotno.
Jedan od najznačajnijih takvih objekata, je „Paloc“, ili kako je modernije nazvan – „Kuća u kući“. Toliko je neobičan da je vjerojatno jedinstven u svijetu, isto kao i Zlatni rat. Ne zna se što je zanimljivije: objekt kao jedinstvena i neobična građevina, ili priča koja ga prati.
Međutim, Paloc je zaboravljen i za turističke svrhe potpuno zanemaren. Doslovno rečeno – turistički neupotrebljiv.
Prošlo je mnogo godina, a ništa se pomaklo nije. Prije nekoliko godina su se u vrtu Paloca održavala ljetna kulturna događanja. Danas ni toga više nema, a ulazna vrata zaključana su debelim lancem i lokotom.
Godinama smo se oslanjali na plažu Zlatni rat i ni o čemu drugome nismo razmišljali. Uz Zlatni rat ništa drugo nam nije bilo važno, bolje reći – nije nam ni bilo potrebno.
Zlatni rat nam je bio više nego dovoljan. Sve drugo je bio samo nepotreban teret i trošak. Paloc također.
Zar je trebalo biti tako?
Danas gospodin turist ne dolazi samo da bi se kupao, treba mu ponuditi puno više. U prvom redu treba mu ponuditi informacije o povijesti mjesta u kojem boravi, treba mu ponuditi radost slušanja povijesti i legendi. Gospodin turist treba znati da u mjestu u kojem boravi postoji nešto više od mora i žala, da su ovdje, kao uostalom i na cijelom Braču, živjeli i obitavali vrijedni, pobožni i zanimljivi ljudi, te da je bilo puno interesantnih događaja u našoj povijesti.
Mnogobrojne gomile pričaju priče o stoljetnome teškom i mukotrpnom radu naših predaka, rimska „piscina“ na Zlatnome ratu, ilirska gradina na obližnjem brdu Koštilo, naše vinogradarstvo, pomorstvo i ribarstvo, iseljavanje i egzodus u tuđe zemlje, brački kamenolomi i kamenarstvo, plažni fenomen Zlatni rat, bračka galija, m/b „Napredak“ i tunolov, polaka „Lijepa putnica“ i njezin mladi kapetan Nikolorić u bitci i pobjedi pet engleskih brodova 8.12.1809. godine ispred splitske luke, naše crkve, Dominikanci, sjemenište, muzej i lapidarij, Bijela kuća u Bolu… itd. U našoj turističkoj ponudi sve gore navedeno je potpuno zaboravljeno i turistički neprezentirano.
I ne samo neprezentirano turistima. Nažalost, neprezentirano je i nama samima.
A toliko lijepog, važnog i interesantnog ima u našoj povijesti.
Paloc, odnosno Kuća u kući, doista je nešto što je više nego zanimljivo. Dapače, izuzetno je zanimljivo.
Vjerojatno svi mi Boljani znamo o tome jer smo tu, živimo u Bolu, domaći smo i čuli smo o tome. Ne bi trebalo ponovno pričati priču o Marku Sili i braći Vuković, o gradnji Paloca , zašto nikad nije završen… itd.
Zanimljivo je kako nitko do sada, nije pokazao ni malo dobre volje, aktivnosti i kreativnosti da se ta priča i taj jedinstveni objekt otvori posjetiteljima.
Paloc je privatno vlasništvo, i zaštićeni je spomenik kulturne baštine, pa bi kao takav trebao i služiti.
Naravno, nije za očekivati da bi gospodin Viličić i ostali suvlasnici Paloc trebali darovati Općini, ili mjestu. Pitanje je – dali se mogao, odnosno, dali se može, naći nekakav drugi model koji bi bio zadovoljavajući za svakoga, kako za vlasnike tako i za Općinu, TZ, za Boljane i za njegove posjetitelje.
Ako netko može iznajmljivati automobile, brodove, bicikle, motore, parkirališta, kuće, apartmane, raznorazne poslovne prostore i slično te na taj način ostvarivati odgovarajuće prihode, zašto gospodin Viličić na isti način ne bi mogao općini „iznajmiti“ svoj Paloc kao svojevrstan „muzej“. Više sam nego siguran da bi on (kao uostalom i svatko drugi) rado prihvatio jednu takvu inicijativu i ponudu.
Paloc, ovakav kakav je sada, ne treba nikome. To je mrtvi kapital koji propada i koji će na kraju jednog dana sasvim propasti.
Naravno, tu i ne bi moglo biti ništa više nego što je sada uz nekakav prigodni izložbeni sadržaj u unutrašnjoj manjoj kući. Logika kaže da bi se u tome prostoru izvrsno uklapao nekakav „težački muzej“, ili slično, a u vrtu bi se mogle održavati kulturne manifestacije kakve smo uostalom i imali prije nekoliko godina. U svakom slučaju prostor je jedinstven, veličanstven i izniman je kulturno-turistički potencijal.
Paloc mora biti ovakav kakav je sada, ali dotjeran, očišćen, pod konzervatorskim uvjetima popravljen i otvoren za javnost. Otvoren da priča povijest.
Koliko mi se čini, čak ni investicija nije velika.
A priča, odnosno istina, o Palocu je zanimljiva i može biti od velike koristi svakome tko to mjesto posjeti.
Kao prvo, na jednome se mjestu može vidjeti do kojih granica može ići ljudska glupost, kolika može biti ljudska bahatost i sila koja se rađa kada je ta bahatost potkovana novcem. Može se vidjeti kako to rade bogati kada bezobzirno nasrnu na nemoćnog i siromašnoga čovjeka. Može se vidjeti što je to uzurpacija i okupacija u pravome smislu riječi, a može se vidjeti i čuti što se događa kada se siromašni „domobran“ suprotstavi vlasti, novcu i birokraciji.
Iz ove priče i legende može se vidjeti i čuti kako to izgleda kada se čovjek bori za svoje i što se dogodi kada netko, u nemogućnosti da obrani svoj dom, otiđe u ilegalu i postane emigrant.
I na kraju svega, kada se iz unutrašnjosti Paloca pogleda prema gore, prema nebu, može se vidjeti kako to izgleda kada se drugome radi zlo.
A što se vidi? Ništa. Samo nebo, oblaci, zvijezde… Nema krova kojeg nikad nije ni bilo i kojega nikad neće ni biti. Nije ga imao tko napraviti, a ni zgradu dovršiti.
Priča o Palocu je jedinstvena i više je nego poučna. Pravilno ispričana mogla bi mnoge posjetitelje natjerati da se prvo dobro zamisle, a onda i da se promijene na bolje.
Paloc bi trebao biti puno više od običnoga spomenika kulture i jedne male kuće ograđene sa četiri velika masivna zida. Bez krova.
Turist, ili bilo tko drugi tko posjeti i vidi Paloc i čuje istinu o događaju, trebao bi se kući vratiti puno bogatiji, bolji u duši i u srcu .
Ako se još uz to na Zlatnome ratu ugodno iskupa, a u restoranima bude uživao u dobrim jelima, onda je to ljetovanje koje zasigurno nikad neće zaboraviti. Paloc, Kuću u kući, nikako ne bi trebalo zaboraviti i zanemariti. Ona je jedan od najvrjednijih događaja naše povijesti koju sa ponosom treba pokazati. Paloc je muzej koji priča priču o ljudima i o ljudskome ponašanju. Priča priču o ljudima kakvi ne bi trebali biti. Paloc, iako je star više od 200 godina autentična je slika i simbol naše prošlosti, ali naročito je slika naše današnjice i sadašnjeg vremena ispunjenom bahatošću takozvane „društvene elite“, današnjice ispunjene pohlepom, moći, novcem i nasiljem moćnih nad siromašnim.
Općina troši, dijeli i daruje novce na sve strane. Ponekad je degutantno vidjeti u koje svrhe, ili za koje radove.
Valjda i ministarstvo kulture ima nekakav „sitniš“ sa kojim bi mogli potaknuti da se nešto napravi na bolje. Nadam se da ni EU ne bi ostala gluha na želju da se sačuva ovakav povijesni objekt. Iskreno se nadam, ali… možda se i varam.
Trebalo bi sjesti, lijepo se dogovoriti, precizno utanačiti što, tko, kako, kada, za koje novce i pod kojim uvjetima. Sve to staviti u precizan i korektan čvrsti ugovor, bez fige u džepu i želje da itko ikoga prevari. Paloc može i mora biti više od onoga što je sada. A sada je doslovno – ništa, zaboravljen je i ne služi nikome. Ni vlasnicima, ni Bolu ni Boljanima, ni Braču ni Bračanima, a ponajmanje turistima i turističkoj promidžbi.