U ljeto 2012. godine na portalu „Braconline“ objavljen je jedan moj tekst, koji bi se možda mogao nazvati i putopis, opisujući otok/državu Maltu. Bio je to moj doprinos i nastavak lijepom eseju koji je na istom portalu nedugo prije toga objavio dr. Joško Kalilić, uspoređujući Brač i Maltu, naše i njihovo gospodarstvo, kulturu, baštinu, a naročito turizam koji je i njima i nama osnovni izvor prihoda. S obzirom da Brač i Malta zaista imaju mnoge poveznice, ali i velike razlike, možda bi bilo zanimljivo prisjetiti se tog, ipak ću ga nazvati – putopisa. Iako je od tada prošlo 8 godina, promjene koje su se od tada dogodile vrlo su male pa je tekst i danas aktualan.
Tekst je nešto duži pa će biti podijeljen u dva dijela.
Malta
(Prvi dio)
Zahvaljujući svojoj profesiji bio sam u prilici da Maltu upoznam jako dobro. Od 2002. do 2004. godine, od rujna do lipnja, na Malti sam provodio tri do četiri dana sedmično.
Bio sam ukrcan na jednom putničkom/ro-ro brodu koji je održavao redovitu liniju između Vallette na Malti i Catanije i Reggio Calabrije u Italiji pa sam u tim okolnostima mogao ove luke i okolna područja vrlo dobro upoznati.
Možda bi sa ovim mojim osvrtom mogli upotpuniti priču o Malti koju je lijepo započeo dr. Joško Kalilić.
Naravno, i ja sam sebi postavljao ista pitanja kao i dr. Kalilić. Usporedba površina i broja ljudi koji žive na našem Braču i na Malti je zapanjujuća. Površine otoka su skoro iste (Malta sa svoja dva susjedna otoka, Gozo i Comino, ima površinu od 316 km2, Brač – 395 km2) , ali broj ljudi je nevjerojatno različit. Na Malti živi 33 puta više ljudi nego na Braču, odnosno oko 400.000 ljudi!
Kretao sam se Maltom, šetao, razgovarao, razgledavao i ponešto čitao o zanimljivostima otoka.
Povijest otoka Malte je vrlo bogata. Što bi se reklo – nikad im nije bilo dosadno. Uvijek su imali manje-više nezgodne goste na otoku koji su, svatko na svoj način, radili raznorazne ratne „egzibicije“ i druge slične gluposti, tako da otok ima bogatu ratnu povijest, iako se na njemu malo rata vodilo. Uglavnom je služio kao utvrda i ratna baza mnogim državama, ili imperijima, i to uvijek onim najmoćnijima u određenome povijesnom razdoblju.
Ta šarolika vladanja otokom ostavila su traga na jeziku, a čini mi se, i na genetici Maltežana. Izgledom i stasom Maltežani su dosta slični Grcima i Sicilijancima, ali i Saracenima koji su dugo bili na otoku.
Jezik kojim se služe u svakodnevnom govoru im je vrlo čudan i mješavina je svega i svačega. Govore malteškim jezikom koji pomalo vuče na arapski, ali kada izgovaraju brojeve onda ih izgovaraju engleski, tu ima i mnogo francuskih riječi, pa grčkih, a naravno i talijanskih. Mislim da im jezik nije posebno bitan i da su osjećaj prema materinjem jeziku kroz povijest izgubili. Takav sam dojam stekao.
Rastom su uglavnom manji i svi odreda crnje puti. Žene su im ljepuškaste u licu, relativno su malene rastom u visinu, ali ne i u širinu, pa se tu ne bi imalo što uspoređivati sa našom bračkom ženskom populacijom.
Dakle, Maltu je obilježila povijest i dala joj snažan pečat što se sada vješto koristi u turizmu. Turizam je glavna i osnovna djelatnost na Malti. Nevjerojatan je broj gostiju i turista na otoku ljeti i zimi. Ne bih mogao mnogo govoriti o onome srcu ljeta na Malti, o srpnju i kolovozu jer sam tada uvijek bio kući, ali „zimski turizam“ im je jako razvijen. I zimi turista ima posvuda pa na Malti nikad nema mrtve sezone. Tamo turizam, za razliku od Brača, živi i zimi. Zašto je to tako objasnit ću kasnije u tekstu.
Naravno, ima i drugih djelatnosti s kojim se ljudi bave na Malti, ali to je beznačajno i sve se naslanja na turizam.Turizam i trgovina su osnove malteške ekonomije i sve se odvija unutar toga. Ostale privredne djelatnosti, koje idu uz toliki broj ljudi, naravno da postoje, ali su simboličnog značaja i u funkciji su turizma.
Točno je kako kaže dr. Kalilić, veliki problem kroz povijest im je bila voda. Danas to više nije tako jer su to riješili desalinizacijom, polaganjem cjevovoda i uvozom vode sa Sicilije. Kako je Malta kroz prošla stoljeća bila vojna baza, uvijek je bila prenapučena ljudstvom. Za ratova je često bila i u pomorskim blokadama, doprema vode tada nije bila moguća pa su se odvijale teške humanitarne katastrofe.
Ljudi su tada masovno umirali od žeđi, odnosno od dehidracije.
Iako im voda dolazi izdaleka (sa Sicilije), ili je proizvode na veoma skup i nama neobičan način, ipak je cijena vode koju plaćaju domaćinstva manja nego što je plaćamo mi na Braču!
Religija, odnosno praktična vjera im je također neobična. Možda bi bolji izraz bio reći da je – karakteristična na svoj način. Crkveni običaji i svetkovine također.
Crkava je mnoštvo. Ja sam dobio podatak – 365. Koliko ima dana u godini toliko je i crkava. Nedjeljne mise su im posječene, ali ipak ne u onom broju koliko bi trebale biti s obzirom na broj stanovnika. Vjera u Maltežana polako ide „šoto“ kao i na Braču. Tu smo otprilike isti jer imamo zajedničkog mentora – turizam.
Pučke crkvene svetkovine su dio tradicije i svake subote ili nedjelje imaju svečane procesije u različitim dijelovima Malte. Na Malti skoro da i nema odvojenih mjesta i sela, već je sve povezano u jedno veliko naselja i samo oni znaju gdje završava jedno, a gdje počinje drugo mjesto.
Uglavnom, svako mjesto „svoju feštu ima“ i svetkovinama nikad kraja. Vatrometi, muzika, bacanje konfeta i usitnjenog papira… stvar su međumjesnog prestiža i neizostavni su dekor takvih svečanosti.
Ipak, za naše pojmove te svetkovine su vrlo neobične i specifične. Crkvene procesije s nekoliko limenih glazbi koje naizmjence sviraju uz vrlo malo pučkog pjevanja u povorkama, često s pripitim pojedincima stvara jednu nama vrlo neobičnu sliku.
Liturgije se u crkvama obavljaju na raznim jezicima zimi i ljeti.
Vozni park im je, što bi se reklo, – stani pa gledaj. Nikad i nigdje u Evropi nisam vidio toliko „oldtimera“ kao na Malti. Ali to nisu oni oldtimeri od kojih zastaje dah, nego oni koje mi nazivamo „karampanama“. Ima tamo prastarih auta tipa Škoda, Peugeota najstarijih marki, Wartburga, prastarih Fiata, Volkswagenovih starih buba itd. Mnoga auta su im u doslovno raspadajućem stanju.
Nikad mi nije bilo jasno kako ta vozila prolaze tehničke preglede i eko-testove, a članice su EU-a i morali bi provoditi propisane regulative vezano za te stvari.
Autobusa gradskog prijevoza ima mnogo, ali je isti slučaj kao i sa osobnim automobilima. Velik je broj prastarih žutih autobusa engleskoga tipa, zaobljenih blatobrana, kabina i stražnjih dijelova. U vožnji sva vrata za ulaz i izlaz putnika su otvorena, a sjedala su više klupe nego sjedala. Čistoća u tim autobusima je redovito na, najblaže rečeno – problematičnom nivou.
U svakom slučaju, cestovni vozni park kao da je izašao iz nekog Felinijevog filma iz 50’/60′ godina prošlog stoljeća.
Sve to skupa djeluje vrlo egzotično i daleko je od našeg standarda. Ali svako zašto ima i svoje zato.
Ali i o tome kasnije.
Čistoća ni u kojem slučaju nije na razini njihovog položaja na turističkoj ljestvici. Malta nije čista onako kako bi trebala biti i o tome se ne vodi računa kako bi trebalo. Puno puta sam u šetnji zastajao i gledao kako to rade.
Polako se cestom kreće jedan mali „pick-up“ sa malo podignutim stranicama napravljenim od drva. U autu naravno šofer, a sa strane potrkuju dvoje škovacina. Rukama sakupljaju ono što je po cesti i bacaju u taj pick- up. Skuplja se ono što je po ulici kao i spremljene vreće sa smećem, ali ne i ono što je u „kantunima“ i sl. Ako puše vjetar onda iz tog auta smeće leti na sve strane, ali ekipa škovacina ide dalje i ne vraća se po to. Rekao bih da to nisu klasični škovacini već da su to neki privatnici, ili kooperanti, honorarci, koji to rade i za to dobivaju naknadu. To nikako ne može biti neka ozbiljna komunalna firma.
Naravno, ima dijelova Malte gdje je čistoća na visokoj razini, ali ja o hotelima i turističkim centrima ne govorim. Moja područja kretanja su bila: porat, riva, stara Valletta, Florijana, Slima …. i par kilometara uokolo.
Malta ima veliki problem sa imigrantima koji doplovljavaju iz sjevernoafričkih zemalja. Postoji prilično veliki centar za imigrante koji nemaju nikakvih izgleda da ih Malta primi kao azilante, ili da na Malti nađu nekakav posao.
Nisam stekao dojam da im je ribarstvo jače razvijeno. Kupovanje ribe mi je bio nerješiv problem. U Valletti, koja je portu i mojem brodu bila najbliža, uspio sam pronaći samo jednu jedinu malu ribarnicu sa katastrofalnom ponudom svježe ribe. Subotom ujutro se u Marsaxlokku prodaje riba na otvorenom, na bancima, pod tende. Ni tamo nema veće zatvorene ribarnice.
Kako sam tada dobio informacije, svaki se dan ta mala karavana ribara seli u drugo mjesto, odnosno riba se svaki dan prodaje na drugom mjestu na Malti.
Ribarsku flotu im nisam viđao u luci, a vrlo rijetko sam ih sretao po moru! Ribarskih brodova u Valletti nema nikako, a u Marsaxlokku se može vidjeti tek pokoji neveliki ribarski brod, ili kakav tunolovac, te nešto manjih privatnih ribarskih brodica. Sve skupa… premalo za toliki broj stanovnika.
Zemljoradnja i bavljenje poljoprivredom na Malti je također zanemariva djelatnost. Niti ima mjesta da bi se ljudi s time bavili, a čini mi se da – nemaju ni volje. Vozeći se autobusima po Malti, vidio bih tek pokoji obrađeni manji komad zemlje. Na Maltu se uglavnom sva hrana dovozi sa kopna. Osobno sam sa brodom na kojem sam tada plovio, dovozio svaki drugi dan na Maltu 3 – 4 velika „trailera-hladnjače“ nakrcanih voćem i povrćem. Na liniji za Siciliju nismo bili sami, bila su još dva ro-ro broda.
Maltežane ne boli glava od šumskih požara i nemaju oko toga briga. Šuma na Malti ima vrlo malo, ili bolje reći – skoro da je nema nikako. Nema bora, nema masline, palme … nema nikakvog raslinja koje doseže više od koljena. Samo se u naseljima može vidjeti kakav drvored, a također nešto visokog raslinja i stabala, ima u rijetkim parkovima.
Općenito govoreći, hladovina na Malti nije trend.
Veliki broj ljudi koji živi na malom prostoru nosi sa sobom veliki problem stambenog prostora. Viđao sam lijepih vila i velikih novih kuća, ali generalno gledajući populacija na Malti živi, kako bi mi rekli, kao: „slane srdele u barilu“.
Kuće u starim jezgrama su im nevjerojatne. Zamislite stambeni prostor širok 3,5 metra i visok… prizemlje i još 2 do 3 kata, kako gdje. U ta 3,5 metra širine kuće smjestilo se i visoko stubište tipa „u puž“. Za naše pojmove to izgleda strašno, ali – to je Malta.
U Valletti i u drugim starim naseljima na Malti takvih zgrada ima bezbroj. Zbog ogromnog broja stanovnika na malom prostoru u prošlosti se drugačije i nije moglo, a sada je tako kako je i ne može se ništa promijeniti.
Arhitektura im je također vrlo zanimljiva. Kada se gleda izdaleka s mora, Malta zaista izgleda impresivno, ali kada se dođe ispod tih zidina i kuća onda je to sasvim druga slika. Sve tvrđave, kule, stare i nove kuće, napravljene su od specifičnog otočkog kamena za koji ne bih ni mogli reći da je kamen. Kamen koji se „u grezo“ kida s motornom pilom, a „ u fino“ sa ručnom pilom za drvo, nikako se ne može nazvati kamen. Oker je boje i ljušti se, tako da fasade mnogih kuća izgledaju jako loše, a mnoge stare zidine i tvrđave djeluju kao da će se svakog trena srušiti same od sebe, ili ako zatrese kakav manji potres. Gradnja je, mogli bi reći, skoro pa „u suho“, sa korištenjem vrlo malih količina nekakvog vezivnog materijala. Zbog toga su im kuće jako vlažne i nezdrave za život.
Gledajući te kuće izvana i način na koji se grade, pretpostavljao sam da za kiša unutra mora biti jako vlažno. Pitao sam o tome ljude sa kojima sam svakodnevno kontaktirao i oni su mi to potvrdili. Teško izlaze na kraj sa time i vlaga u kućama im je veliki problem.
Nastavi čitati: Malta (Drugi dio)