Mnogi će reći da su mnogi moji tekstovi intonirani na isti način. Kritika i samo kritika. Grintanje. Ukazivanje na propuste, na nemar, na neka ponašanja koja ne bi trebala biti takva kakva su, na turizam koji ide u pravcu koji je vrlo upitan itd.
Mogu samo reći i potvrditi – u pravu ste i u potpunosti se slažem s onima koji tako misle.
Naravno, mogao bih i drugačije, mogao bih pisati pohvale, hvalospjeve i druge „ode radosti“ jer ima puno dobrih i lijepih događanja, vrijednih i pametnih ljudi. Međutim bi li to imalo ikakvog smisla? Kome to treba?
Hvaljenje, pohvale i podilaženje je ono što običnog smrtnika diže u nebesa, stvara u njemu osjećaj velike važnosti i nadmoći nad drugim. On tada, ni „kriv ni dužan“, zapliva nekim drugim vodama, krene nekim drugim stazama, postane sam sebi dovoljan što ga na kraju potpuno blokira u ispravnom radu.
Na kraju takve osobe postanu samo sebi nalik.
Malo je koristi od pohvala. Kritiziranje društva i pojedinaca je ono što društvo tjera naprijed. U boljitak.
Pođimo redom!
Do početka devedesetih imali smo partiju koja je mislila za nas, koja je bila uvijek u pravu, u čije odluke se nije smjelo sumnjati. Nama nije preostajalo ništa drugo nego da se sa svime slažemo. Ako bi se drznuli i ne složili se, to se ne bi dobro završilo po nas.
Vlast je sebe nazvala da je – narodna vlast!
A onda je došlo vrijeme za promjene i u samim počecima devedesetih ukazala nam se njezino veličanstvo – demokracija. Svi znamo odakle dolazi taj izraz. Demos = narod, kratein = vladati, odnosno – vladavina naroda!
Dakle opet – narodna vlast!
Pa sad, ako je prije bila „narodna vlast“, a onda se ta vlast promijenila u „vladavinu naroda“, što se uopće promijenilo?
Po svemu sudeći – ništa posebno. Jedino se promijenio red riječi u ovom izrazu i to što sad možemo malo slobodnije govoriti, kritizirati, grintati i izražavati svoje mišljenje. I to bi otprilike bilo sve.
Dakle, malo se toga promijenilo. Jedna od stvari koja se ni najmanje nije promijenila je ljutnja onih na vlasti kada ih se puno pita, propitkuje, ili kritizira. Zaista, ne vole to. Jer, opet su oni ti koji misle za nas, oni su uvijek u pravu i u njihove se odluke i namjere ne smije sumnjati. A nama, kao i prije, ne preostaje ništa drugo nego da se sa svime složimo.
Tako oni misle.
Osnova demokracije, to također svi dobro znamo, su – demokratski izbori.
Što bi to trebali biti izbori?
Izbori su, najjednostavnije rečeno, jedna vrst – braka. Mi se „zaljubimo“ u neku stranku, u nekog kandidata, ili u kandidatkinju, zaljubimo se u njihova topla i lijepa obećanja, u njihove milozvučne riječi i … damo im svoje povjerenje. Između mnoštva kandidata izaberemo upravo njega ili nju. Poklonimo im ljubav…
Učinimo to manje-više na isti način kao kada između mnoštva djevojaka i mladića izaberemo svog životnog partnera, ili partnericu. I oni, naravno, izaberu nas. Trebalo bi da to u svome nastavku bude sretna veza i sretan brak, ali…
Često, možda se može reći i – uglavnom, ne bude tako. Stvari se malo i promijene.
O braku, najpoznatiji dalmatinski likar – dotur Luiđi, u „Našem malom mistu“ ovako zbori:
…Ka dođen doma, vazda me Bepina jidi. Ti se Luiđi s menon, govori ona, nikad ne razgovaraš ka čovik. A ća se nas dvoje jemamo razgovarat? Ti se ne razumiš u lov, ne razumiš se u balote, u pase, a u libre… u libre si ka tuka. I ća mi dvoje jemamo govorit? Mi se ka i svaki pravi muž i žena jemamo karat. Da ni tega, oli bi te i jedan jedini dan trpija. Perke je karanje glavna veza između čovika i žene, i na tome svaki sritni brak počiva. I ako me budeš jidila, da znaš, neću te odvest prid oltar.
Te me kapiši…
Dakle, u svakom modernom braku nakon početne idile nastupi – kritika, grintanje, karanje… Svi mi i mnogo prije nego sklopimo brak znamo da će tako biti, ali ipak, srčano i veselo uđemo u brak. Možda i nismo toga svjesni, ali kritika i grinta kao da nam svima fale. Želimo to.
I naši izabrani predstavnici morali bi znati da će isto biti i u tom našem demokratskom braku. Ako već ulazimo u taj postizborni brak, onda na kritike svi moramo biti spremni i pripravni. Mi, obični glasaći, trebali bi biti spremni na to da će nas oni u koje smo vjerovali i za koje smo glasovali možda i razočarati, možda će nas prevariti, možda će učiniti politički preljub i svoje srce pokloniti nekom drugom…
Međutim, mi ih i dalje volimo, slijepo smo u njih zaljubljeni jer oni su i dalje naši demokratski izabrani predstavnici. Drugih nemamo. Mi ih moramo trpjeti i oni moraju trpjeti nas. S obostranim kritikama i grintanjem moramo i dalje živjeti, makar do kraja mandata.
A onda sve ponovno. Novi predizborni skupovi, novi domjenci i nova janjetina, nove ljubavi, nova grinta, nove kritika, novi prigovori… i dakako, novo karanje.
Jer, kad malo bolje sagledamo stvar, sve ovo gore nabrojeno su možda i jedine istinske vrijednosti koje u demokraciji danas imamo. Za sada.
Nažalost.
Zato gospodo načelnici, nemojte se ljutiti kada vas oporbeni vijećnici kritiziraju jer oni su izabrani da to rade. To im je posao.
Gospodo načelnici i vijećnici, naši demokratski izabrani predstavnici, nemojte se ljutiti kada vas mi birači kritiziramo, jer to je sve što u ovim lijepim demokratskim vremenima možemo činiti.
Ukoliko niste spremni čuti prigovore, kritike i našu vječitu grintu, ako to niste u stanju prihvatiti, nemojte se ljutiti i uzrujavati. Uvijek imate opciju – odstupiti. Ne bi bili ni prvi ni zadnji koji su to napravili, ili koji će to napraviti. Politika nije vaša izvorna profesija. Svi ste se politike sjetili u kasnijoj životnoj dobi. To je bila vaša želja i vaš izbor, ne naš. Mi smo vam samo nesebično pomogli da te svoje želje i ostvarite.
Bilo bi lijepo da to cijenite, jer bez nas nikad ne bi bili tu gdje jeste.
Naše odnose, nakon što smo ušli u taj naš postizborni demokratski brak, mogli bi kroz razmišljanje dr. Luiđija parafrazirati i na ovakav način:
Ča se nas dvoje jemamo razgovarat? Ti se ne razumiš u ekologiju, ne razumiš se u turizam, u kulturu, u tradiciju, a u urbanizam… u urbanizam si ka tuka/tukac. I ča mi dvoje jemamo govorit? Mi se ka i svaki pravi glasač i izabrani predstavnik jemamo karat. Da ni tega, oli bi te i jedan jedini dan trpija. Perke je karanje glavna veza između mene birača i tebe kojega/koju san izabra i na tome svaki sritni politički brak počiva. I ako me budeš idija/idila, da znaš, neću više glasovat za tebe.
Te me kapiši.