U 12. stoljeću iz područja koje se nalazi između sjeverne Kine i južne Rusije do Europe su dojahali Mongoli, najbolji jahači koje je svijet kroz povijest upoznao. Došli su sve do Poljske i Mađarske i na svome putu, ma gdjegod da su prolazili, radili su dar-mar, ubijanja, razaranja, paljenja, uništenja i pljačke bez milosti. Žrtve koje su ostavljali za sobom brojili su se u milijunima.
Mongoli su, kako povijest kaže, bili u vječitom kretanju, mobilni, nepredvidljivi, okrutni, ali i vrlo vješti ratnici. Ratovali su na način koji tadašnji stanovnici europskih prostora nisu poznavali.
„Europljani“ za Mongole jednostavno nisu bili spremni i nisu znali kako im se suprotstaviti. Sve što su mogli napraviti bilo je bježanje, ali pobjeći nisu mogli.
Korona virus je za sada čvrsto u sedlu i jaše li jaše. Dolazi nam iz Kine, iz područja koje je tek nešto malo južnije od prostora Mongolije. Opasna je, ubija, a mi nismo – spremni. O tome virusu ne znamo ništa i nemamo adekvatni obranu. Samo panika i strah. Pokušavamo pobjeći, ali pobjeći ne možemo.
Mogu li se ove dvije pojave usporediti: Mongoli i „Korona“. Teško je to usporedivo. Ipak, jedina poveznica ipak postoji. Ni onda, a ni sada, mi europljani nismo – spremni.
Bit je da ma o čemu da je riječ, mi nikad nismo spremni. Bilo da nam stigne Korona, SARS, svinjska kuga, kada padne snijeg, kada zapuše jače jugo, kada malo jače kiši, kada nas okupiraju turisti, jahte, turistički brodovi, bicikli, motori i auta, kada navale turisti, ali i kada nam ne navale, uvijek je isto. Mi smo uvijek iznenađeni i – nespremni.
Jedino u čemu smo uvijek jako i dobro spremni je lijepo pričati, mudro govoriti, raditi bezvezne (ali skupe) studije, veseliti se brojkama iz eVisitora i naravno – raditi planove.
Što će biti od slijedeće turističke sezone teško je reći ali, po svemu sudeći, ne piše nam se dobro.
Gledajući paniku koja je nastala u društvu, teško je nešto dobro očekivati. Mediji se natječu u tome tko će objaviti bombastičnije i katastrofičnije članke.
Ovakav tip zaraze (uz medijsku buku koja je prati) i turizam jednostavno ne idu jedno uz drugo. Dapače, jedno potpuno isključuju drugo.
Ostaje samo za vidjeti, i nadati se, da će se virus Corone povući sa toplijim vremenom kao i svaka druga gripa. Ukoliko se to ne dogodi, mislim da je svima jasno: hrvatski, pa samim time i bolski turizam, može ove godine staviti ključ u bravu. A možda i još koju od slijedećih koje su pred nama.
Međutim, da li nas je ovo trebalo iznenaditi?
Ovako nešto visjelo je u zraku već duže vrijeme i samo je bilo pitanje dana kada će se ovo dogoditi. Terorizam, ratovi, izbjegličke krize, neke prijašnje zarazne bolesti… sve je to prošlo iza nas u ovom zadnjem desetljeću. Mi smo uvijek bili tu negdje, jako blizu, ali na sreću, mimoilazilo nas je. A mi smo samo brojili noćenja i ushićeno mislili da smo upravo mi, i nitko drugi nego MI, zaslužni za dobre turističke rezultate. Našoj sreći nije bilo kraja.
Mnogi ekonomisti, a i mnogi pametniji turistički znalci, su o ovome pisali i upozoravali. Turizam je osjetljiva privredna grana koja funkcionira tek onda kada sve drugo funkcionira kako treba. Društvo i privreda trebaju roditi, odnosno, trebaju stvoriti turizam, a ne obratno. Turizam ne može i ne smije biti temelj ekonomije neke države, jer turistički temelji su vrlo klimavi. Kao što vidimo i manji geo-politički potresi, ili zdravstvene nepogode u svijetu, u regiji, ili u društvu, mogu srušiti cijelu ekonomiju takve države kao kulu od karata.
Uništili smo ribarstvo, brodogradnju, pomorstvo, poljoprivredu, selo, zanatstvo, svu industriju koja je postojala… Prodalo se sve vrijedno što se moglo prodati. Ostali su nam samo turizam (koji se bazira na STRANCIMA) i trgovina (koja se bazira na trgovanje STRANIM proizvodima).
Gdje je Bol u svemu tome?
Nažalost, izgleda da smo u samom centru problema!
- Ako Korona potraje i ako se uvedu restriktivne mjere kretanja, od dolazaka turista nema ništa i turistička sezona ide u propast.
- Ako Korona potraje, a ne uvedu se restriktivne mjere kretanja, virus nam stiže u Bol i na Brač u obliku nekontrolirane epidemije koja će odnijeti mnoge živote.
Dakle, naopako svakako!
A što smo mogli napraviti da smo bili pametniji, da nismo bili tako samouvjereni, oholi i bahati?
Da smo mislili, a i htjeli, moglo se puno toga napraviti drugačije. Ako nismo mogli misliti, ili nam se nije dalo misliti, onda smo trebali slušati one koji su u stanju kvalitetno misliti. Ako pak nismo željeli ni misliti, ni slušati, onda smo trebali jednostavno sjesti i pustiti da posao odrade oni koji znaju.
Jer, kako kaže mudra misao – nije stvar u tome da se misli, nego da se zna.
Očito, lekciju iz vremena domovinskog rata naučili nismo. U to vrijeme turizma u Bolu nije bilo, a mi smo željeli „ne raditi“, a primati plaču. Uzeli smo kredite, a u zalog dali hotel/e, a onda i prodali sve ostalo što je Bol imao. Bio je to početak kraja hotelske kuće „Zlatni rat“ koja je, kako vidimo, ovih dana i službeno prestala postojati pod tim imenom, a firma više i ne „stanuje“ u Bolu.
Što ćemo sada, ako Korona potraje, dati u zalog, ili prodati?
Možda bi mogli „Zlatni rat“ još jednom, ali ovoga puta – plažu „Zlatni rat“. Nažalost, ni ona više nije naša. Pod kontrolom je Županije.
Mnogi su nas upozoravali da orijentacija samo na turizam nije dobra odluka. Sjetimo se ekonomista Slavka Kulića i Ivana Lovrinovića, ili turističkog znalca Darka Vlahovića, a i mnogih drugih koji su upozoravali na to. Nazvalo se to – ODRŽIVI RAZVOJ.
Naravno, neka industrija za Bol nije prihvatljiva opcija, ali logično je da bi poljoprivreda bila nešto što bi nam jako odgovaralo i da bi bila zdrav i prirodni partner turističkoj djelatnosti. U Bolu već postoji Poljoprivredna zadruga koja bi (uz Općinu) trebala biti nositelj tog „projekta“, poljoprivredne tereni oko Bola su jako dobri, klima izvrsna…
Sve smo imali, a nismo ništa napravili. Svi koji su o ovome govorili, ili još uvijek govore, proglašavaju se čudacima, neznalicama i individuama koji nemaju pojma o čemu govore.
Općina daje raznorazne potpore, ali poticanje poljoprivrede nikad nije bila jedna od dodatnih opcija razvoja. Poljoprivredni tereni oko Bola su uglavnom zapušteni, zarasli u korov, ošjaricu i brnistru. Martinica, Postinje, Sarbunol, Ratac, Velopoje, Kanun, Gornja Paklina, svi tereni prema Murvici… svuda ista slika. Tek tu i tamo pokoji maslinik i stari vinograd i to je sve. Premalo i beznačajno.
Da li u Bolu može biti zainteresiranih za bavljenje poljoprivredom na suvremen agrotehnički način, na otvorenom ili u plastenicima, pogotovo ako bi to bilo na sada vrlo popularan i tražen eko-način.
Tržište, uz sve hotele i restorane koje imamo, ni u kojem slučaju ne bi trebao biti problem. Jedini manji problem bi bio što nemamo – tržnicu.
Da li u Bolu može biti zainteresiranih koji bi se aktivnije bavili ribarstvom sa modernijim brodovima. Ni za ovu djelatnost tržište ne bi trebao biti problem, ali manji problem bi mogao biti što nemamo – ribarnicu.
Gdje su nestali pomorci, poglavito časnici, zapovjednici i strojari kojih je u Bolu uvijek bilo poprilično.
I tako dalje, moglo bi se nabrajati u dugo i na široko. Turizmu smo posvećeni svi, vrlo osebujno i u potpunosti. Da li je to zato što je to najlakši i najunosniji način zarade?
Vjerojatno je ovo točno.
To je i razumljivo, svi težimo tome, međutim, pitanje je – da li je ovo i ispravno?
Može li, ili bolje reći, smije li jedno mjesto funkcionirati na ovakav način. Tko je „zadužen“ da s poticajima i smišljenim zdravim projektima usmjeri stanovništvo da se bavi i nekim drugim djelatnostima, ili zanimanjima, koja također donose solidne prihode i dobit, a u isto vrijeme su te djelatnosti bitne da mjesto u kojem živimo uredno funkcionira u svim segmentima potreba suvremenog mjesta.
Bilo je nekoliko inicijativa da se ova tema raspravi i da se napravi zajednički projekt održivog razvoja na razini cijelog Brača, te da u konačnici sva mjesta sudjeluju u turizmu te ga dodatno oplemenjuju, podižu i razvijaju. Jer, ako se, na primjer, u nerežiškom polju proizvodi hrana koja svoje tržište nalazi na tržnicama bračkih mjesta, ali i u hotelima, restoranima, i u trgovačkim centrima Brača, onda i Nerežiščani na posredan način sudjeluju u turizmu, svi skupa dobro i lijepo žive, a Brač kao otok postaje održiva cjelina koja ne ovisi potpuno od uvoza, ili od monopolističke trgovine prekupaca i nakupaca.
Međutim te inicijative su uvijek propadale već u samom startu. Ne znam, i nikad mi nije bilo jasno zašto je to bilo tako i zašto nam to nije odgovaralo.
Zašto nismo bili zainteresirani da taj projekt krene?
Kada je riječ o ovoj temi, uvijek se sjetim anegdote koje su mi pričali moji dobri stanodavci dundo Vido i njegova supruga teta Stana, kod kojih sam kao student stanovao u Dubrovniku.
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća u cavtatskom komunalnom poduzeću radio je jedan smetlar iz Hercegovine. Taj čovjek je i sebi i svakoj od svoje dvije kćeri sagradio kuće. Kada bi ga bili pitali kako to uspijeva jer kao smetlar nije bio na položaju i plaći da može puno zaraditi, ili čak „ukrasti“, bio bi odgovorio:
E moj dobri čovječe, jadan ti je čovjek kojeg samo jedna kesa hrani!
To je bilo vrijeme ilegalne trgovine duhanom, poljoprivreda je u južnoj Hercegovini u dijelu koji gravitira Dubrovniku dobro uspijevala, a bilo je vjerojatno i drugih izvora prihoda.
A mi smo u Bolu uspjeli postići upravo to – da nas samo jedna kesa hrani.
Ona turistička.
I što će se sada dogoditi sam Bog zna.
Nadajmo se dobrom, jer osim „uspješnog“ turizma mi za nikakve druge opcije nismo – spremni.
Hoće li nam možda Korona ovog puta otvoriti oči pa da već jednom shvatimo da turizam treba i neke druge prateće djelatnosti, treba logistiku koja ga prati.
Poljoprivredna, odnosno povrtlarska djelatnost, je svakako jedna od tih potrebnih logistika. Oni koji bolje razumiju turizam o tome odavna pričaju, na tome mnogi rade i tome se teži.
Jedino mi o tome ne želimo niti pričati, a kamo li nešto suvislo da bi napravili.
Zdravi turizam nije rajčica uvezena iz Španjolske, krumpir iz Egipta, ulje iz Tunisa, ili smokve iz Turske itd… Puno od toga možemo imati ovdje na otoku, ili u susjedstvu na kopnu, u neretvanskome kraju, u starogradskom polju…
Kolikogod bi te druge djelatnosti bile korisne za bolski turizam, još je važnije da bi to osiguralo veću neovisnost od turizma i bile bi garancija da se ovakve krizne godine, kakvu imamo sada, mogu lakše prebroditi. Sasvim je sigurno da će Postira, Pučišća, Nerežišća i mnoga druga mjesta na Braču puno lakše prebroditi krizu od nas u Bolu.
Može li Bol i njegova okolica izgledati makar približno kao ovo na donjoj slici. Istina je, Starogradsko polje je jedinstveno, ima povijest, tradiciju i mnoge druge pogodnosti.
Ali, Izrael je imao samo pijesak, a danas je to vrhunski meliorirana zemlja.
Nije u pitanju može li se ili – ne. U našem slučaju može se, ima se gdje, a i ima se s čime.
Pitanje je samo želimo li to ili – ne.
