Malo se krećemo, jedva da se družimo, malo razgovaramo. Ako se i sretnemo, zaobilazimo jedan drugoga na pristojnoj udaljenosti, ako razgovaramo onda to nije razgovor nego dovikivanje na daljinu. Ali, u svakom razgovoru, bilo u kući ili vani, uvijek se izgovara jedno te isto pitanje:
A ča je, a? Ča ti misliš, ča če ovo bit?
Do prije dva mjeseca mnogi od nas nisu ni znali značenje riječi „korona“ (kruna), a kamoli da smo imali neka veća znanja o epidemiologiji. Danas, svatko od nas zna toliko da bi mogao o epidemiologiji napisati jedan manji znanstveni rad.
Znanje uglavnom crpimo iz medija, a o stanju koje nas je zadesilo slušamo sa dvije strane:
- od znanstvenika, liječnika, profesora, epidemiologa …
- od političara i raznoraznih „dužnosnika“ izvršne vlasti, od najviše državne pa sve do lokalne razine.
Ovi prvi su vrlo direktni i konkretni, detaljno objašnjavaju što je i kako je, zašto se to dogodilo, kakva su predviđanja i prognoze, govore o razvoju cjepiva, o lijekovima, govore o opasnostima ove bolesti, iskustvima drugih, o stanju u drugim državama i u svijetu… Govore stručno, ali toliko jasno da je teško ne shvatiti situaciju u kojoj se nalazimo.
Ova druga grupa, naravno, sve to zna, ali se ipak NADA da će nas, što se turizma tiče, spasiti „treći turistički kvartal“!!!
E sad, moram biti iskren i reći da mi u stavu ovih drugih ništa nije jasno. Nije mi jasno što se s time želi reći i postići. Nije mi jasno je li to po onoj da „nada umire posljednja“, ili da oni ne razumiju što nam znanstvenici i epidemiolozi govore, ili je to zbog toga što se takovim optimističnim stavom želi malo uljepšati svoj karakter. Često čujemo onu vrlo prizemnu rečenicu: „Ja sam po prirodi optimist“. To treba naročito naglasiti, jer kako bi bilo da netko možda pomisli da je taj dotični možda – pesimist.
A kako bi bilo da ne budemo ni optimisti, niti pesimisti, nego jednostavno da budemo samo obični, najobičniji – REALISTI.
Više – manje svi znate kojim se poslom bavim i što sam po zanimanju. Da bi mogao kvalitetno obavljati svoju dužnost i da bi uspješno obavljao posao koji mi je povjeren, ja ne smijem biti ni optimist, niti pesimist.
Zamislimo jednu, rekli bi klasičnu, situaciju iz pomorske prakse.
Imamo najavljeno nevrijeme i ja onako nonšalantno izaberem opciju ući u nevrijeme jer sam – optimist i mislim da će sve biti dobro. Takvo ponašanje bilo bi krajnje neodgovorno i vrlo pogibeljno.
Ne smijem biti ni pesimist, jer bi to jako naškodilo našem poslu, a svojim bi poslodavcima učestalo morao objašnjavati razloge svoga pesimizma što ne bi bilo lako bez dobrih argumenata. Stvorio bih zaista velike probleme.
Dakle, jedino mi preostaje dobro sagledavati i analizirati situacije, dobro se informirati, koristiti sve relevantne informacije do kojih mogu doći, uzimati u obzir znanja i iskustva svojih časnika, te na osnovu toga donositi odluke. Ispravne i realne.
Tako na brodu funkcionira naš radni sistem i to tako maora biti. Mi nemamo taj luksuz da možemo biti optimisti. Naravno, kao i u svakom poslu, ili zanimanju, ima i onih koji drugačije rade, ali u pomorstvu oni koji se tako ponašaju prije ili kasnije plate danak toj svojoj nadobudnosti i svome – optimizmu.
Nažalost, naš posao je takav, da često i mnogi drugi na brodu snose posljedice za takve radnje.
Izvinjavam se svima koji misle drugačije, cijenim svačije mišljenje, ali ja nažalost mislim da ove godine od ove turističke sezone neće biti niti „s“, a kamoli nešto više. Neizmjerno bih volio da nisam, odnosno da ne budem u pravu.
Nešto više može biti, ali to što bi moglo biti može biti samo novi problem, a možda i nova gospodarska katastrofa.
Što smo naučili iz izlaganja znanstvenika i epidemioloških stručnjaka:
- virus korone je izuzetno zarazan i priljepčiv
- zaražena osoba je prijenosnik i prije nego dobije karakteristične simptome
- virus korone podnosi veće temperature, nije kao na primjer virus gripe, i izvjesno je da ga nadolazeći topliji dani ljeta neće uništiti.
- postoji veliki broj onih koji su asimptomatski nositelji virusa i takvi sada predstavljaju najveći problem, a takvih je izgleda jako puno.
- od početka epidemije u Kini prošlo je više od 5 mjeseci, velikom disciplinom i radikalnim mjerama oni su uspjeli stabilizirati stanje, ali sada se boje novog vala zaraze. Nakon skoro pola godine epidemija u Kini još traje.
U Hrvatskoj su prvi oboljeli registrirani prije 2 mjeseca, u veljači… - lijekova protiv korone za sada nema i uz najbolja nastojanja neće ih biti za najmanje dva mjeseca. Ovo se odnosi na istraživanje lijeka i njegovo testiranje. Proizvodnja i široka distribucija nas uvodi u dodatne mjesece
- cjepiva za koronu nema, a za istraživanje i ispravno testiranje trebat će još najmanje godina dana.
- ako i uspijemo suzbiti i držati situaciju donekle pod kontrolom, spašava nas jedino održavanje određenog stupnja samoizolacije i karantene.
Preostaje nam da reduciramo kretanje, da se čuvamo, da prilagodimo život nastaloj situaciji, da prakticiramo fizičku distancu, te da provodimo visoki stupanj samozaštite i higijene, kako osobne, tako i prostora u kojem se krećemo.
Nije lako i svi bi željeli da se život vrati kakav je bio. Vjerojatno bih i ja tada mogao ponovno za svojim poslom. Nažalost, stanje je takvo da nam ne daje razlog za optimizam. Biti optimist u ovoj situaciji može nam samo izuzetno štetiti i uzrokovati da izgubimo još nekoliko mjeseci dragocjenog vremena čekajući taj čuveni „treći kvartal“ koji će najvjerojatnije biti isti kao i prvi, ili drugi.
Uzmimo u obzir i onu bolju opciju (kojoj se svi nadamo i koja je prilično izvjesna), a to je da će se broj zaraženih smanjivati. Međutim, broj oboljelih će se samo smanjiti, ali ne i spustiti na „0“. Dakle, virus će biti tu, u svijetu, u Europi, u populaciji… Zasigurno je da će neki nositelji virusa biti i turisti, i sasvim je normalno i izvjesno da će tako biti.
Kina koja je zarazu unutar države svela na tek nekoliko slučajeva dnevno, svakodnevno bilježi stotine pozitivnih koji u Kinu dolaze iz drugih država!
I sada budimo – realni!
Nalazimo se u polovici mjeseca travnja. Za dva mjeseca biti će polovica lipnja, a za četiri mjeseca polovica kolovoza… U listopadu (dakle za šest mjeseci) smo i u najboljim godinama proglašavali službeni završetak turističke sezone.
Gdje je u cijeloj ovoj prići naš ovogodišnji TURIZAM.
Možemo li u situaciji u kojoj se nalazimo uopće govoriti o bilo kakvom obliku turizma?
Turizam se u prvom redu bazira na nekontroliranom globalističkom kretanju ljudi željnih odmora, zabave, novih događanja, novih iskustava…
Kada smo u svoj apartman primili gosta, mi ne znamo je li je on tvorničar, znanstvenik, profesor, auto-mehaničar, zemljoradnik, menadžer, pedofil, lopov, kriminalac, serijski ubojica, ratni zločinac… Mi o tome nemamo pojma i tako treba biti. To nas i ne treba interesirati. Mi nismo detektivi da istražujemo privatni život svoga gosta. Naša obaveza je da mu ponudimo odgovarajući smještaj, a njegovo je da nam plati dogovorenu nadoknadu za uslugu koju je koristio u našoj kući.
Shodno svemu gore navedenom, mi nismo u mogućnosti dobiti, ili imati, informacije o njegovom općem zdravstvenom stanju, pa tako i o njegovom stanju vezano za korona virus.
Dakle, taj naš gost kojeg smo uredno primili u svoj apartman (ali i u kamp, ili restoran, ili je to onaj gost kojeg smo sreli u dućanu, na tržnici, ili u ribarnici…) može biti „uredni“ nositelj korona virusa.
Recimo da na neki način možemo kontrolirati fizičku distancu, ali turizam se bazira na masovnosti koja nam broj populacije u mjestu naglo poveća za nekoliko puta pa je tu fizičku, odnosno socijalnu distancu, nemoguće održavati.
Nakon svakog odlaska gosta iz kuće, apartmana, ili sobe, tu stambenu jedinicu treba temeljito očistiti i pripremiti za nove turiste.
Kako to napraviti i tko će to napraviti? Tko će se upuštati u takav posao koji će uvijek biti veliki zdravstveni rizik?
I na kraju krajeva, kako objasniti novom gostu da smo bili jako profesionalni te da smo prije njegovog dolaska sve dezinficirali na način kako to nalažu pravila i dobra praksa.
I što će se dogoditi ako nam se usred sezone dogodi na primjer – Murter.
Naravno, to ne bi ostalo nezabilježeno u medijima, pa je pitanje kako bi se to odrazilo na reputaciju, propagandu i na image mjesta za slijedeće sezone.
Da se ne bi dogodilo kao po onom vicu o „šnicelu i kravi“, a kojega svi znamo.
Dakle, pitanja je puno. Odgovora za sada nemamo.
Trebalo bi pokušati analizirati stanje, dobro promisliti i vidjeti što se i kako da napraviti. Nažalost, izgleda da mi samo čekamo i slušamo tišinu.
Istina je, nismo krivi za nastalu situaciju, ali koliko vremena imamo, odnosno kada ćemo prestati misliti da se ovo nas ne tiče.
Ipak, ne ćemo biti u situaciji da odlučujemo o mnogim stvarima. Procjena stanja i odluke biti će donesene na državnoj razini. Mi odavno nismo vlasnici svoje sudbine, za što smo dobrim dijelom i sami krivi.
Što se tiče Bola i Boljana, stvar je više nego komplicirana i sve skupa ulazi u egzistencijalnu sferu, posebno zbog toga što je neizvjesno kako će se stvari (što se turizma tiče) razvijati u nadolazećim teškim recesijskim godinama koje su pred nama. Gostiju zasigurno neće biti kao do sada, a konkurencija ponude će biti nemilosrdna. Jesmo li spremni da se uhvatimo u koštac i u borbu sa novim izazovima ne bi li se vratili na turističke grane na kojima smo bili do prije nekoliko mjeseci?
Ili ćemo sjediti i čekati.
Nažalost, sve smo uložili na samo jednu kartu – kartu turizma. Sada nam nema druge nego iskoprcati se iz problema kako znamo i umijemo. Sve će biti puno lakše ako shvatimo situaciju i donesemo zaključak da treba sve započeti graditi skoro pa iz početka. Ali ovaj put na puno pametniji način i sa puno više zajedništva i jedinstva.
Sve ovo gore napisano je čista realnost. Situacija nije nimalo lijepa, o nastupajućoj turističkoj sezoni ne bi trebali gajiti iluzije i živjeti u nekom lažnom optimizmu jer kako god okrenuli da okrenuli – nije dobro.
Nije realno za očekivati da nas danas pozivaju da ostanemo doma, da držimo socijalnu distancu, ne rade škole, dućani, zatvorene su crkve, obrti, a da će za 2-3 mjeseca ti isti pozivati: „Idemo, dođite dragi naši gosti, navali narode u turizam. Nemojte ostajati doma“.
Da li je realno za očekivati da ako, na primjer, ugostimo samo 5.000 turista (što je za Bol beznačajna brojka) da među njima neće biti makar jedan asimptomatski nositelj korona virusa.
Što slijedi nakon toga?
Nažalost, doveli smo se u situaciju da se sa turizmom ove, a možda i slijedeće godine, igramo na način kao što se igra – ruski rulet.
Nešto novca je na stolu, možemo ga čak i uzeti, ali treba ući u veliki i opasni rizik. Izuzetno veliki rizik.
U ruskom ruletu svatko ima 83% šanse za uspjeh, ali i 17% šanse za potpunu propast.
Šanse su: pet prema jedan.