function nxsPostToFav(obj){ obj.preventDefault; var k = obj.target.split("-"); var nt = k[0]; var ii = k[1]; var pid = k[2]; var data = { action:'nxs_snap_aj', nxsact: 'manPost', nt:nt, id: pid, nid: ii, et_load_builder_modules:1, _wpnonce: '8deff380e4'}; jQuery('#nxsFavNoticeCnt').html('

Posting...

'); jQuery('#nxsFavNotice').modal({ fadeDuration: 50 }); jQuery.post('https://www.sinisasoljacic.com/wp-admin/admin-ajax.php', data, function(response) { if (response=='') response = 'Message Posted'; jQuery('#nxsFavNoticeCnt').html('

' + response + '

' +''); }); }

Otoče bez vode,
hvala ti, što me nauči žeđati i čeznuti za nečim čitav svoj život.

“…Otoče bez vode, izvori ne ključaju na tvojim proplancima, potoci ne teku niz tvoje klance. Piješ rosu jutarnju i kišu noćnu, što ti je nose olujni oblaci sinovi Jadrana i Mediterana. Udaraju žitki mlazovi u moj krov, teku glogotajući kroz žljebove, slivaju se u cisternu, što je sam dubih i gradih, a srce mi raste s toga dara, koji dolazi s visina. Otoče bez vode, hvala ti, što me nauči žeđati i čeznuti za nečim čitav svoj život.”

Vladimir Nazor

GUSTIRNA U PODBARJE

Tako je pisao Vladimir Nazor!
Pjesnici su u stanju u malo riječi reći ono za što nama, polupismenim smrtnicima, trebaju stranice i stranice.
Brač!
Da, bio je to tako. Voda je bila čežnja, dar s neba, dar Božji. I tako vjekovima, od početka Brača pa sve do nekih 50 godina unazad.
Brač je otok koji oskudijeva prirodnim izvorima vode. A bez vode nema vegetacije, poljoprivrede, stočarstva…, nema normalnog života.
Bez vode, život je žeđ – patnja!

Uobičajeno je da vodu uzimamo iz rijeka, jezera, iz dubinskih jama, ili izvora.
Na Braču ništa od toga nije bilo, a voda se iščekivala s neba.
I dok su je mnogi na kopnu imali u izobilju, Bračani su se za vodu molili Bogu.
I tako iz dana u dan, iz godine u godinu, iz generacije u generaciju.
Krov, ploče, mali pjover, gustirna od par kubika ispred kuće – pa što bude.
Što Bog da.
Ona mjesta koja su bila u stanju napraviti mjesnu gustirnu, bili bi napravili veliki komunalni iskorak i bili bi riješili veliki problem. Možda taj problem i ne bi u potpunosti riješili, ali bila je to velika stvar koja je mještanima omogućavala puno bolji, lagodniji i bezbrižniji život.
U Bolu smo imali „Studenac“, koji je služio kao glavni izvor vode. Po vodu na „Studenac“ su išli svi Boljani, a manji izvor pitke vode bio je i na Martinici.

I iz Podbarja su ljudi po vodu dolazili na „Studenac“, i to uglavnom žene, jer tada je to bio „ženski“ posao. Muškarci su po cijele dane radili u polju, ili su bili zauzeti oko stoke, ribolova, brodova, već prema tome s čime se tko bavio. Za Podbarjane nedostatak vode bio je izuzetno velik, gotovo pa nerješiv, problem.
Konačno, 1933. godine, u Podbarje je napravljena velika gustirna na predjelu zvanom Marinovica.

Molbe da se napravi jedna veća gustirna, upućivali su Podbarjani mnogo puta. Ali, bio je to veliki posao za koji je trebalo tražiti i dozvolu i novce od države, a to nije išlo, ni lagano, ni brzo.
Na kraju se ipak dogodilo. Molba Podbarjana je uslišana i gustirna je napravljena.
Interesantno je kako su Podbarjani nakon puno godina ipak uspjeli izgraditi željenu gustirnu.

U Bol je u redovnu vizitaciju (sa kočijom) stigao tadašnji ban. Kao i danas, i tada je bio običaj da se državnike dočeka, počasti i dostojno ugosti. Podbarjani su bana dočekali u Donjem Podbarju kod kuće Barbosića (to je prva kuća preko puta ulaza u „gospodarski centar“).
Da mu uputi riječi dobrodošlice odabrana je Domina Ščepanović (Girginova), majka našeg sumještanina Rajka Ščepanovića, tada mlada i lijepa dvadesetogodišnjakinja.
Riječi dobrodošlice su išle ovako:

„Gospodine bane, dali bi vam limunade,
ali nema vode u Podbarje.
Molimo vas, dajte nama vode u Podbarje,
a mi ćemo vama friške limunade“

Dakle, po svemu sudeći, Ban u Podbarju nije dobio okrepu, ni limunadu, a možda ni vodu. Vjerojatno iznenađen ovakvim dočekom, obećao je da će se tražena gustirna napraviti. Dano obećanje ban je i ispunio.

Zapadni dio terena na kojem je izgrađena gustirna sa „pjoverom“ pripadala je Bočinetovima, a istočni dio pripadao je Barbosičima i Mariji Begovoj. Koliko mi je poznato, Općina je mojem djedu za taj dio terena u zamjenu dala jedan drugi teren.
Gustirnu su uglavnom radili Podborjani, a glavni zidar bio je jedan Milnaranin koji je imao i drobilicu za kamen. To je donekle olakšalo posao jer nije trebalo dovoziti puno materijala. Podborjani su radili na nadnice i taj rad im je bio plaćen, ali dio su iz zahvalnosti radili i dobrovoljno.

Gustirna u Podborje

Gustirna je kapaciteta oko 30 vagona, odnosno oko 300 kubika, a rezervoar za vodu je rađen na tri nivoa. Najniži nivo rezervoara je u južnoj strani. Gustirna je tako projektirana iz razloga da bi se mogla iskoristiti, odnosno iscrpiti, sva voda iz gustirne.
„Pjover“, odnosno površina betoniranog dijela koji je služio da bi sakupljao kišnicu, je oko 600 m2, a cijeli prostor pjovera je ograđen sa lijepim zidom.
Mehanizam za ispumpavanje vode iz gustirne napravljen je u kovačnici Boljanina – Ivana Breškovića Živca.

Do izgradnje ove gustirne u Podbarje, stoka se na pojenje dovodila na „Studenac“ jer je to bila jedina mogućnost za napojiti stoku. Sada su i Podbarjani i svi oni koji su tuda prolazili mogli napojiti stoku na novoj gustirni. U tu svrhu, kao pojilo, korišten je pokrov od jednog kamenog sarkofaga koji je bio na putu uz zapadni zid gustirne. Danas se taj pokrov nalazi u dvorištu/vrtu Dominikanskog samostana u Bolu.
Donji dio tog istog sarkofaga je bio na Studencu i služio je u iste svrhe.

Gustirna u Podborje

Ova gustirna je bila u funkciji sve do izgradnje bazena za vodu u Gornjem Podbarju, odnosno sve do 1976. godine, kada je podvodnim cjevovodom voda na Brač dovedena sa kopna, iz rijeke Cetine.
Nakon što je u Drugom svjetskom ratu Podbarje zapaljeno, uglavnom svi stanovnici su se preselili u Bol, pa je tako prestala i potreba za gustirnom. Do sedamdesetih godina prošlog stoljeća voda iz gustirne se koristila i za potrebe kokošinjca / svinjca koje je na mjestu sadašnjeg „Gospodarskog centra Zlatnog rata“ imala Poljoprivredna zadruga.
Danas se voda iz te gustirne više ne upotrebljava, ali po isticanju vode iz preljeva, vidi se da je gustirna puna i da njeni bazeni nisu oštećeni.

Gustirna je ucrtana u katastarske mape i ima broj 1703/2.

Toliko o povijesti nastajanja i izgradnje ove lijepe gustirne.
Danas je gustirna u Podbarje potpuno zapuštena i zanemarena.
Ali,… ta gustirna ima svoju povijest i svoju vrijednost kao simbol patnje, teškog života čežnje svih Boljana i Podbarjana za vodom.
Voda, bolje reći – nedostatak vode, je simbol Brača, isto kao što je to simbol Malte i Gibraltara.
Gustirna u Podbarje mora „živjeti“, ali ne u ovakvom stanju kakva je sada.
Nejasno je kako ta drevna gustirna nije dobila onu famoznu pločicu i na taj način nije zaštićena kao spomenik kulture.
Jer, ako ova gustirna nije spomenik jedne kulture, spomenik stoljetnoj patnji i vječitoj čežnji za vodom, jednom riječju – spomenik teškom otočkom životu naših predaka, onda ne znam što je.

U pravilu se ovakvi prostori, ili tereni, urede i stave u funkciju života, ali nije nužno da budu korišteni u prvotne originalne svrhe. Takvih primjera u modernom svijetu imamo bezbroj. Uređuju se palače, kuće, autobusi, vlakovi, brodovi, tvornice i sl. Ono što ima određenu povijesnu vrijednost, ili što je uspomena na neke značajne događaje, ono što se odnosi na tradiciju neke zajednice, ili naroda – čuva se od zaborava.
Zajednica bez sjećanja na prošlost i bez poštovanja svoje tradicije je zajednica bez budućnosti.

U jednom uređenom i obnovljenom izdanju, taj veliki prostor pjovera od 600 m2 može se, na primjer, povremeno u ljetnim mjesecima koristiti za neka kulturna događanja.
Uzdignuta kosina pjovera u odnosu na južni dio upravo sugerira na takvo nešto.
Bol takvog javnog i mirnog prostora nema, a mislim da ga neće ni imati.

Da bi lijepo zaokružili ovu priču uspomene na bračku patnju i na život naših predaka u vječitoj oskudici vode, nikako ne bi trebali zaboraviti staviti kamenu ploču s uklesanim riječima s početka ovog teksta, riječima našeg velikog pjesnika i prozaista, našeg Bračanina – Vladimira Nazora.

One njegove lijepe i duboke riječi vrijedno je pročitati još jedanput i nad njima se duboko zamisliti.

Gustirna u Podborje