Godine 1996. u časopisu More br. 20. naišao sam na tekst profesora Joška Božanića pod naslovom Etika mora.
Čitajući taj tekst prepoznao sam mnogo od onoga što je meni pričao moj nono Šimun, koji je bio prvo pomorac, a onda ribar u ribarskoj družini Dušana Kukoča Bakranina.
Mnogo toga o životu ribara i pomoraca čuo sam i iz priča starih Boljana koji su se za lijepih dana okupljali na druženju i odmoru na parapetu „ispod murve pod Ložu“, ili „na dasku“ kod bivše hladnjače.
Taj tekst me toliko dojmio pa sam ga kopirao i nosio sa sobom na svim mojim kasnijim putovanjima. Ta dva lista bili su neizostavan dio mojih bilješki koji su mi trebali u poslu.
Kada sam svojoj posadi trebao objasniti bit našeg posla, života na moru, neophodnog zajedništva, odricanja, potrebe zdušnog, poštenog i kolegijalnog rada i ponašanja, dao bih im taj tekst na hrvatskom jeziku, ili u prijevodu na engleski jezik.
U nemalom broju slučajeva taj tekst bi polučio dobar rezultat i kao posada bi kasnije bolje funkcionirali.

Profesor Božanić je esej znalački napisao opisujući život ribara iz Komiže. Međutim isti, ili jako sličan, način života i rada vladao je i u drugim ribarskim družinama na Jadranu, pa tako i u našem Bolu. Drugačije nije ni moglo biti. Život na moru je uvijek bio specifičan, težak i opasan te je tražio drugačiji način ponašanja i rada onih koji su u ribarskom poslu sudjelovali. Autor to naziva „ribarski pothvat“ što je više nego ispravna riječ, jer ribarski posao upravo to i je, a naročito je to bio u prošlim stoljećima.
Iako je tekst posvećen vrsnim palagruškim ribarima, bilo bi lijepo kada bi način rada i ponašanja ovih ribara iz prošlih vremena bio način ponašanja i rada svih nas danas.
Naravno, ovo zvuči kao utopija, potpuno je nestvarno, ali ipak… trebalo bi tome težiti. Bilo bi nam svima bolje.

Uz dozvolu profesora Joška Božanića u nastavku prenosim ovaj 24 godine stari tekst onako kako je i objavljen. U nemogućnosti da prenesem fotografije palagruških ribara koje su bile uz originalni tekst, prilažem nekoliko prigodnih fotografija starih slika iz Bola i jednu sliku komiških ribara na žalu Palagruže.
Ovom prilikom želio bih se još jednom zahvaliti gospodinu Božaniću na prekrasnom eseju koji svjedoči prošlom, nažalost, zauvijek izgubljenom vremenu, vremenu nesebičnog rada, poštenja i zajedništva.
Mislim da je lijepo novu godinu započeti s ovim prekrasnim tekstom kao sjećanje i uspomenu na naše vrijedne ribare koji bi nam svojim životima i svojim radom trebali biti uzor i putokaz za budućnost.

Nekoliko crtica iz biografije autora ovog eseja:

Profesor Joško Božanić dobro je poznat široj javnosti.
Rođeni je Komižanin, zaljubljenik u čakavsku riječ, a naročito u dijalekt svoje rodne Komiže. Prvi dio svoje profesionalne karijere proveo je kao profesor hrvatskog jezika i književnosti na svom rodnom otoku. Od 1992. godine predaje gramatiku hrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu u Splitu. Uz svoje redovite profesorske obaveze objavljuje pjesme, prvo na književnom jeziku, a onda i dijalektalne u izvornom komiškom dijalektu.
Autor je više od 70 vrijednih znanstvenih radova iz područja stilistike i dijalektologije, a također i stotinjak eseja.
Urednik je znanstvenog časopisa Čakavska rič.
Utemeljitelj je, s dr. Velimirom Salamonom i ing. Nikolom Bogdanovićem, Kulturne udruge za istraživanje iskustva življenja s morem ARS HALIEUTICA.
Utemeljitelj je i voditelj projekta „Falkuša“, projekta koji je na snažan način predstavio i afirmirao hrvatsku maritimnu baštinu na mnogobrojnim festivalima tradicionalne drvene brodogradnje održavanim po svijetu.

---

Joško Božanić

ETIKA MORA

Požrtvovanje, značaj, rad – jedini spas domovine!
(Riječi uklesane početkom ovog stoljeća u kamenu nad vratima Hrvatske čitaonice u Komiži).

Antej, mitski junak starih Grka, čiji je otac bog mora Posejdon, a majka boginja zemlje Gea, nepobjediv je u borbi dok se dotiče zemlje. Herkul sazna da Antej svoju snagu crpi iz zemlje te ga u borbi podigne u vis i, odvojivši ga od matere zemlje, uspije ga savladati i udaviti.
Kompleks Posejdonova sina

Oni koji na obali mora driješe cimu i skaču u brod, upravo tim svojim skokom odvajaju se od majke zemlje, od njene čvrste podloge, od svog pouzdanog oslonca u svemiru i otiskuju se u nepoznato, u neizvjesno: u avanturu. Ploviti znači lebdjeti nad zemljom onoliko daleko od nje koliko je more kojim plovimo duboko. Ploviti znači prepustiti se likvidnom mediju, izložiti se zakonu vode, zaboraviti silu koja nas veže za majku zemlju. Onaj koji se odvažio odriješiti cimu i skočiti u brod mora znati da je varljiva čvrstoća palube broda i da u njoj ne smije tražiti zamjenu za čvrstoću izgubljena oslonca na materi zemlji te da se skokom u brod našao pred izborom: postati brod ili njegov balast. Onaj koji se upusti u avanturu plovidbe mora znati da nije brod uronjen u more, već mornar i da je oplata broda njegova koža. Jezik mornara i ribara svjedoči nam o iskustvu identifikacije čovjeka s brodom. Rečenica Živko je prominil skinol, koju sam čuo na komiškoj rivi, ne znači da je ribar Živko promijenio sebi kralježnicu (skinol), što bi bilo doslovno značenje njeno, već da je Živko promijenio dotrajalu kobilicu na svojoj barci. Obavijest da je ribar Pere izvukao na obalu svoju barku ili da ju je porinuo u more jezik ovih ribara izrazit će rečenicom: Pere se navukal, odnosno Pere se porinul. Dakle ribar je navukao ili porinuo u more sebe. Evo primjera gdje jezik sam priča priču o brodu kao biću, o brodu kao osobi.

Razlog te afektivne identifikacije čovjeka i broda, utisnut negdje duboko u podsvijest svakog moreplovca, jest more. Isplovljavanjem čovjek se otiskuje u svemir mora, napušta poznat i pregledan prostor koji mu pruža čvrst oslonac u svijetu, napušta obalu do koje dopire zakon zemlje. Prepuštajući se zakonu velike slane vode, čovjek više negoli u ikojoj drugoj prilici upoznaje sebe. Izložen silama kojima nije dorastao, kojima se ne može suprotstaviti, moreplovac mora, da bi opstao, naučiti kako te sile pridobiti, kako im se prilagoditi, kako im pripasti, kako ih prisvojiti. U tome on spoznaje da njegova snaga nije u suprotstavljanju već u ugađanju, u popuštanju i postaje svjestan da se pritom događa čudo: elementarna sila, čija je on, u svojoj nemoći suprotstavljanja, igračka, postaje njegova sila koja ga cilju dovodi. Pritom on nerijetko zna doprijeti do samog ruba mogućnosti, a čini mu se tada da je svoje mogućnosti prekoračio i da se dogodilo čudo. Čudo se tada i jest dogodilo: čovjek je u samome sebi upoznao nekoga koga do tada nije poznavao. Spoznavši svoju sićušnost u beskraju mora, ništavnost svoje snage spram sile elementa, čovjek spoznaje svoju mjeru, svoje mjesto u svijetu i oslobođen privida snage i važnosti koje sebi pripisuje i kopnenim institucijama podupire, on upoznaje svoju istinsku moć koju do tada nije poznavao, a ta spoznaja temelj je etike onih čija je sudbina morem određena.

Stari komiški ribari sačuvali su sjećanje na neke ljudske vrijednosti koje su prožimale život ljudi s pučine (kako bi rekao F. Fuis). Taj iznimno naporan i opasan život, koji je trošio sve rezerve ljudske snage i volje, bio je uređen vrlo strogim normama ponašanja, neprikosnovenim principima na kojima su se temeljili odnosi među članovima ribarske družine, odnosi među tim družinama i uopće odnosi među pripadnicima organske zajednice. Ti se odnosi i sustav vrijednosti nisu stoljećima mijenjali, a omogućavali su više negoli ijedan pisani zakon ili državni propis funkcioniranje zajednice na svim njenim razinama.

Memento za spas domovine

Nad ulaznim vratima gradske čitaonice na rivi u Komiži upisana je u kamenu prije stotinjak godina sentenca: Požrtvovanje, značaj, rad – jedini spas domovine! Taj memento na agori ovog ribarskog svijeta danas je jedini trag nekadašnjeg sustava vrijednosti koji je tom svijetu stoljećima bio temelj. Poslije stotinu godina ostale su samo u kamen utisnute riječi kao opomena koja je izgubila svoj razlog i svoj smisao. Stoga je potreban napor tumačenja principa koje je nekada život na ovom prostoru podrazumijevao kao uvjet svog opstanka.
Ovaj ribarski svijet, na krajnjem otočkom frontu Jadrana, postavio je princip rada kao svoju temeljnu etičku normu. Onoga koji ne udovoljava kriteriju radišnosti moralno diskvalificira imenujući ga pogrdnim atributima: rugo (onaj koji zaslužuje porugu) ili lazarun (venecijanizam koji označuje bijednika, pripadnika rulje, društvenog otpadnika). Onaj pak koji se radom ističe, postaje uzorom, ulazi u priču, u usmenu predaju, zaslužuje divljenje, čast, sjećanje. U svojim zapisima usmene predaje zabilježio sam u Komiži pri kraju dvadesetoga stoljeća priče o radnim podvizima ljudi iz devetnaestog stoljeća. Te su se priče tako dugo održale jer su imale vrlo značajnu ulogu: one su čuvale u kolektivnoj memoriji organske zajednice modele identifikacije za one koji su ulazili u svijet odraslih i time stoljećima održavale sustav vrijednosti čiji je temelj bio kult rada, sažet u pjesničkoj slici proverbija: Boje naslonit trudne ruke na pun stumak, nego lasne na prozan.
Princip požrtvovanja u kamenom zapisu na komiškoj rivi dopunjuje smisao principa rada zahtjevom za odricanjem od svog neposrednog interesa da bi se pomoglo drugome. Ribarski svijet o kojemu ovdje govorimo taj je princip smatrao najvećom etičkom vrijednošću upravo stoga što je značio korekciju egoistična čovjekova poriva, što ga je oslobađao ropstva sebičnosti i time činio plemenitijim, ljudskijim.
Ali u tom svijetu koji je živio s morem i od mora taj je princip bio i uvjet fizičkog opstanka. Špurtenjaca ta mala peteročlana družina gajete falkuše mogla je opstati u surovim uvjetima otvorena mora samo uz uvjet da svaki član družine nastoji dati zajednici više nego što očekuje da će drugi dati. To nije bilo lako jer su se i ostali trudili da dadu više nego što se od njih očekuje. Onaj tko bi uspio dati više od drugih nije se zbog toga osjećao oštećenim, već ponosnim.
Prilikom lova sardela mrežama sardelarama svaki je drug u gajeti imao svoje određeno mjesto i svoj posao. Dvojica su veslala, treći je dizao na krmenom škafu mrežu iz mora, četvrti slagao mrežu na pajole, a svićar na krmi upravljao cijelim poslom. Najteže je bilo onome koji je dizao mrežu iz mora osobito onda kada je ulov bio obilan. U takvim prilikama onaj koji slaže mrežu trebao bi povremeno zamijeniti onoga koji diže. Smatralo se lošim drugom onoga tko bi pitao: Jesi li se umorio? Hoćeš li da te zamijenim? Ne, onaj koji je trebao zamijeniti drugoga digao bi se na palubu i uzvikom “Venja vamo!” (daj ovamo) uzimao mrežu iz ruku umornom drugu i nastavljao dizanje mreže. Nepisano pravilo je bilo da onaj kojemu je zamjena potrebna ne smije doći u situaciju da sam zatraži pomoć. Ona mu je redovito nuđena prije nego što bi je on u krajnjoj nužnosti zatražio. Kad bi se to dogodilo bila bi ugrožena družina kao skladna zajednica.
Riječ drug nije u jeziku ovih ribara bila samo termin koji imenuje člana ribarske družine. Ona sažima u sebi ideju solidarnosti s drugim članovima zajednice i žrtvovanja vlastita interesa radi postizanja zajedničkog cilja. U toj riječi sažet je program opstanka u surovim uvjetima života na otvorenom moru.
Princip značaja treći je element proverbijalne trijade komiškog mementa. Da bi čin postao znakom potrebno je društvo koje ima svoj sustav vrijednosti. Društvo vrednuje čin prema svojoj ljestvici vrijednosti i u onom društvu gdje čin rada i čin požrtvovanja imaju visoko mjesto, ljudi koji se ističu takvim djelovanjem imaju značaj. Oni ulaze u priču i priča čuva njihovo djelo od zaborava. Oni stječu ugled i poštovanje, oni postaju uzorom drugima.
U ovom ribarskom svijetu istaknuti svićari dobivali su atribut kaparjun. To su bili oni pojedinci koji su svojim gajetama osvajali prva mjesta u palagruškoj regati i koji su se osim toga isticali kao dobri ribari i pomorci. Bila je čast svakome drugu biti članom družine koju je vodio kaparjun.

Ali u tom ribarskom sustavu, kakvoga predstavlja komiška špurtenjaca, drug nije radnik najamnik koji na tržištu rada prodaje svoj rad. U određenom smislu on nije radnik uopće već samim time što je lovac, što sudjeluje u iskonskoj ljudskoj djelatnosti koja kao takva uključuje u sebe rizik avanture, radost igre, nepredvidljivost slučaja, uzbuđenje događaja. Član družine špurtenjace nije radnik već sudionik pothvata
U tom poslu, gdje se očekuje maksimalno opterećenje družine, svaki je pojedinac jednako vrijedan jer je nezamjenljiv. Špurtenjaca ima minimalan broj članova posade i svaki je od njih jednako važan jer bez njega nije moguće funkcioniranje cjeline. To je razlog da svatko od njih, uključujući i vlasnika – svićara, ima jednak dio od ostvarene zarade. Dva dijela pripadaju ribolovnom alatu, budući da ga treba često obnavljati i zamjenjivati novim, jedan dio pripada brodu, a pet dijelova petorici članova ribolovne družine. Izjednačivši se u raspodjeli zarade s početnikom u ribolovu, svićar je potvrđivao značaj svakog pojedinca, njegovu zaslugu i nezamjenljivost.
Taj dignitet osobe, ta moć značaja izvor su snage za naprezanje koje je često dosizalo granice ljudskih mogućnosti.

Zakon pučine

Institucija javnog mnijenja organske zajednice, čiji su se svi pripadnici međusobno poznavali, upravljala je životom i određivala norme ponašanja i na dalekim škojima gdje su mjesecima živjeli njeni ribari. Kako je već rečeno, na surovoj obali Palagruže znalo je u sezoni lova sardela boraviti i preko pet stotina komiških ribara. Nemilosrdna konkurencija među njima koju je najizrazitije demonstrirala regata od Komiže do Palagruže, nije nikada dovela u pitanje nepisani zakon solidarnosti među tim konkurentskim družinama. Kada bi se dogodilo da je jedna špurtenjaca ulovila ribe, a da su se druge vratile iz ribolova bez ulova onda bi oni koji su ulovili dijelili ribu potrebnu za jelo onima koji nisu ulovili. Takvu su solidarnost pokazivali i onda kada bi nečije mreže oštetili dupini. Veliki posao popravka mreža brzo bi se završio jer su u pomoć priskakali svi koji su imali manje posla.
Onoga trenutka kada bi netko, računajući na tuđu solidarnost, izbjegao svoj napor, mogao bi srušiti to nepisano pravilo koje je bilo uvjet opstanka. Ali taj se moralni zakon stoljećima održao što potvrđuje da je princip solidarnosti bio utemeljen na uzajamnosti i međusobnom poštovanju.
Članovi ribolovne družine gajete falkuše oslovljavali su se međusobno u drugom licu množine. Unatoč bliskosti koju je nametao zajednički život na najmanjem mogućem životnom prostoru kao što je prostor ribarske barke, unatoč zajedništvu posla koji je tražio da družina djeluje koordinirano kao jedan organizam, kao prsti jedne ruke, unatoč zajednički proživljenim mukama, podvizima, pobjedama ili porazima u regatama, unatoč zajednički proživljenim opasnostima u neverama i žuljevima od zajednički preveslanih milja, unatoč svemu tome postojao je princip distance koji je osiguravao strogost, upravo rigoroznost izvršenja naređene obaveze.
Pojedinac se obraćao svojoj družini uzvikom: “O, naši!” i tim uzvikom naglašavao bliskost, uzajamnost, zajedništvo. “O, naši, hoćemo se invijat?” (hoćemo li početi) pitao bi svićar družinu, a to je pitanje poduprto autoritetom odgovornosti i znanja imalo težinu neodložne naredbe.
Uzvik O, naši! kojim se učvršćivala kohezija ribarske družine, upotrebljavao se i pri obraćanju drugim družinama. Taj uzvik bio je znak solidarnosti, izraz spremnosti da se pomogne kada je to potrebno.
Svaka gajeta imala je jedno rezervno veslo, spodulu, za slučaj kad se neko veslo slomi ili ako družini zatreba šesti veslač u nevremenu kada treba odveslati s jedne strane otoka na drugu jer nije moguće izvući brod na žalo, a veliki valovi prijete da razbiju brod. Šesti veslač u takvim se prilikama sam javljao. Takve su situacije znale biti dramatične. Trebalo je tada spašavati brod i život, ali pomoć nije izostajala. Veslač koji nije pripadao družini uskočio bi s neke sike u brod i tim šestim veslom pomagao družini da se probije uz vjetar i valove do zavjetrine u kojoj će moći sačuvati brod.
Ovaj ribarski svijet nije poznavao krađu. Svoje kuće nisu zaključavali, a na Palagruži sve što su imali bilo je dostupno svakome i u odsutnosti vlasnika moglo se ukrasti nešto od ribarske opreme ili posoljene ribe. Ali usmena predaja nije sačuvala sjećanje ni na jedan primjer krađe u toj situaciji. Čak je i “krađa” vjetra bila moralno nedopustiva. Naime, onaj koji bi prilikom pretjecanja druge gajete svojim jedrom “ukrao” vjetar drugoj ne bi bio diskvalificiran iz regate, ali takvu “krađu” nije dopuštao moralni kodeks ribarskoga svijeta te bi gajeta koja nastoji u jedrenju preteći drugu redovito prolazila ispod vjetra
Dakle, ovaj svijet, unutar svoga prostora, nije poznavao strah od drugoga, ali u njemu, u tom malom ribarskom svijetu, svatko se trudio da stekne i održi povjerenje drugoga nudeći drugome više nego što od njega očekuje da mu vrati.
Jedino se tako može shvatiti čudo da je na toj hrpi kamenja u beskraju mora, daleko od civilizacije, ostvaren najviši civilizacijski standard i to bez pisanih zakona, bez državne regulative, bez sredstava prisile, bez čuvara reda. Jedino se time može objasniti čudo da se sva ta složena regulacija života stotina ribara na krajnje skučenom i opasnom prostoru malog pučinskog otočića temeljila na svetosti običaja i solidarnosti s drugim.

Poetika smijeha

Možda bi u tumačenju tog čuda valjalo spomenuti i smijeh. Naime, u ovom ribarskom svijetu dominantna forma usmene književnosti jest facenda – nefikcionalna komična pripovijetka vezana za životnu svakodnevicu. Ti ribari smiju se i drugom i sebi. Sve ono što je u ponašanju ljudi pretenciozno, što se hoće prikazati drugačijim nego što jest, sve naivno, pohlepno, škrto, sebično, neumjereno, lažno… biva pogođeno smijehom, u barci, za stolom, na žalu, na trgu. Zvoni smijeh, razmekšava krutost, raspreže napregnutost, opušta i krijepi, raspršuje maglu lažnog značaja, vraća čovjeka njegovoj mjeri i omogućuje mu da u drugome vidi sebe, a u sebi drugoga.
Fascinantan Viscontijev neorealistički film iz godine 1948. Terra Trema o ribarima koji kao i palagruški ribari love srdele mrežama stajaćicama, pokazuje svijet bez smijeha. Ti Viscontijevi ribari ne umiju se smijati, a dominantan način komuniciranja je prepiranje, svađanje. Paralela između svijeta ribara kakvim ga prikazuje film Terra Trema i ove palagruške Terre Treme prikazuje nevjerojatnu sličnost u dinamizmu akcije, u žestini temperamenta aktera ribarskih pothvata, u entuzijazmu rada te u tehnici ribolova i formi ribarskih brodova. Bitna razlika u njima jest u tome što se sicilijanski ribari ne umiju smijati, a ovi palagruški svojom vedrinom, svojom sklonošću smijehu prevladavaju muku životne borbe s morem.
U osnovi tog smijeha, kojim odjekuje reprezentativna pripovjedna vrsta ovog svijeta – facenda, nalazi se obrat paradoksa – sposobnost da se u gubitku prepozna dobitak, u imanju nemanje, u nemanju imanje, u moći nemoć, u nemoći moć.
Tu snagu obrata, kojom paradoksalno mišljenje iznenađuje linearni um povezujući nepovezivo, valja prepoznati i u najznačajnijem proizvodu svijeta o kojemu ovdje govorimo – u gajeti falkuši. Ona je također iznenađujuće duhovito dizajnersko rješenje koje pomiruje, kako smo to već negdje rekli, čitav niz međusobno proturječnih zahtjeva, ona je također biće paradoksa.
Zbog toga usuđujem se reći da priča o falkuši nije priča o mrtvoj stvari mrtvog svijeta. Ta priča nije dovršena jer to je priča o izazovu opstanka koji od svakog vremena očekuje odgovor.

Naslovna fotografija: Preuzeto iz „Brač, fotomonografija – Zbornik br.5