Prezentiranje kulturne baštine jedan je od osnovnih postulata turizma i o ovome su napisane mnoge studije. Svi su suglasni u jednome:
Snažna interakcija između turizma i kulturne baštine je neosporna i oko toga nema dileme.
Iako se Bol pozicionirao na turističkom tržištu kao kupališno odredište, da bi konkurirao kao značajnije turističko mjesto mora turistima i turizmu otvoriti vrata svoje kulturne baštine. Tako funkcioniraju sva značajnija turistička odredišta.
Što mi u Bolu imamo za pokazati gostu, turistu, koji bi bio zainteresiran da se upozna sa kulturnim bogatstvom odredišta u koje je odlučio provesti svoj odmor?
Nije nešto pretjerano kao na primjer u Splitu, Dubrovniku, Hvaru, Trogiru, Korčuli…, ali nije ni da nemamo što pokazati.
Prava istina je da Bol ne pokazuje niti volju niti zainteresiranost da napravi iskorak u tome smjeru. Nismo našli za potrebitim da kulturna baština i njezino prezentiranje bude dio niti naših života, a pogotovo da bude dio života naših turista i posjetitelja.
Ako krenemo sa zapada, onda na Zlatnom ratu nalazimo rimsku piscinu, najstariji zidani objekt na ovom našem prostoru star skoro dvije tisuće godina! Piscina je potpuno zapuštena, a njeni ostaci prepušteni su propadanju.
Crkvica Sv.Pavla je uvijek zatvorena, a znatiželjniku preostaje jedino da se naviruje kroz uske rešetke na prozorima.
U Podbariju turistima možemo pokazati zapuštenu veliku gustirnu za koju se još nismo odlučili hoćemo li je srušiti i na njeno mjesto napraviti nastambe za sezonske radnike, ili ćemo je ostaviti da „živi“.
Do prastare ilirske gradine na obližnjem brdu Koštilo se ne može niti doći jer do tog povijesnog lokaliteta nema ni puta, ni staze.
„Paloc“, ili „Kuća u kući“ kako smo je moderno prozvali, zaključana je, pa eventualnim znatiželjnicima i ljubiteljima povijesne baštine preostaje jedino da poljube vrata i vrate se odakle su došli.
Ako nije došao u popodnevnim satima, u vrijeme održavanja liturgije, naš turist neće biti bolje sreće ni kada dođe pred župnu crkvu, jer će je naći zaključanu.
Što se tiče gotičkog ljetnikovca, trebat će se zadovoljiti pogledom na lijepo isklesane prozore.
Nešto više sreće naš cijenjeni gost imat će ako posjeti crkvicu Sv.Ante koja je uvijek otvorena, a najsretniji će biti u galeriji „Dešković“ i u novoj „Galeriji malih formata“ koje imaju zavidne funduse umjetnina i primjereno radno vrijeme.
Zavičajni muzej u kući Romac (odnosno u rodnoj kući Frane i Ante Radića) je zatvoren s vrlo malo izgleda da se vrijedna zbirka starih zavičajnih predmeta uskoro dostojno prezentira posjetiteljima.
Slijedeće što bi naš turist trebao vidjeti i što bi trebao posjetiti je naša „Vela crikva“, muzej u Dominikanskom samostanu, lapidarij ispod crkvice Sv. Ivana i možda – groblje…
U crkvu neće ući i naići će na zatvorena vrata, a također neće ući ni u muzej koji se renovira već 10 godina.
Na groblje je bolje da ne ide radi naše sramote.
A lapidarij? E to je priča za sebe.
U tekstu Crkveno graditeljstvo („Davno obnovljene ranokršćanske crkve i porušene predromaničke crkve otoka Brača“) autora Krešimira Regana i Branka Nodila, objavljenog u listu Građevinar br. 59 (2007) možemo pročitati slijedeće:
…Ispred pročelja sadašnje crkve Sv. Ivana Krstitelja i Teodora otkrivena je prostorija kvadratnog oblika kojoj je bio urušen zapadni s dijelom južnog zida. Bila je na nižoj razini zbog pada terena, približno 3 m niža od pločnika sadašnje srednjovjekovne crkve. Sjeverni se zid prostorije nastavlja prema istoku i zapadu, što dokazuje da se radilo o većem građevinskom sklopu, a rubni je dio uz more možda stradao pri odronjavanju obale.
…U prostoriji ispod sadašnje crkvice na unutrašnjem suistočnom zidu pronađene zidne slikarije, a u nasipu su pronađeni ulomci fresaka s crvenim, plavim i žutim prugama; slični su ulomci pronađeni u Povljima, Lovrečini i Postirama te u apsidi crkve u Pučišćima. Ta je prostorija ispred crkve naknadno pretvorena u cisternu koja je bila bačvasto presvođena. Arheološkim istraživanjima iz 1983. na tom je mjestu uz negdašnji obrambeni zid otkriven kasnoantički sklop.
Arheološka iskapanja koja su se tada vodila, trajala su dugo, jako puno su koštala, a općina Bol je bila jedan od glavnih financijera tih istraživanja. Rezultati tih istraživanja i iskopavanja bili su senzacionalni i dali su nova saznanja o povijesti Bola. Naći ostatke jednog građevinskog objekta ispod crkvice za koju se mislilo da je najstariji objekt u Bolu znači produljiti povijest mjesta za nekoliko stoljeća unazad.
Tim iskapanjima promijenila se povijest Bola, a povijest Brača dobila je nova saznanja.
U lapidariju se danas mogu vidjeti veličanstveni ostaci zidova, nekoliko pijedestala i kapitela, ostaci fresaka, nekoliko kamenih artefakata i natpisa iz tog vremena.
Pretprošlog ljeta vrata lapidarija bila su širom otvorena duže vrijeme. Dan i noć. Više dana, možda i tjedana.
Ušao sam unutra vidjeti zašto je to tako, da li je možda provaljeno, ima li štete…
Na dva svjetla lastavice su napravile svoja gnijezda što govori da je taj „liberalni režim“ trajao već duže vrijeme.
Kako u lapidariju ima i nekoliko manjih arheoloških predmeta, posjetitelji nečistih namjera mogli su se poslužiti i obogatiti svoje privatne kućne zbirke (što se vjerojatno i desilo).
U neposrednoj blizini je hotel „Bijela kuća“ koji je potpuno devastiran, polomljen i išaran grafitima. S pravom se zgražamo kada to vidimo.
S obzirom da je obližnji lapidarij bio otvoren duže vrijeme, da li se tako nešto moglo dogoditi i u ovom prostoru?
Na ulazu u lapidarij stavljena su vrata sa bravom sa namjerom da se iskopine čuvaju i prezentiraju posjetiteljima kada je to potrebno.
Dosta sam svijeta prošao i poprilično toga vidio. Oni gradovi, ili odredišta, koji mogu reći da su turistički centri i koji su okrenuti turizmu, u većini crkava imaju nekoga tko je dežuran, tko čuva, pazi i nadgleda objekt. Isto je i sa ovakvim prostorima kao naš lapidarij, bilo da su u zatvorenim, ili na otvorenim prostorima. O standardu video nadzora da i ne pričamo. To je u današnje vrijeme stvar elementarne pristojnosti prema baštini.
Koliko i kako se mi odnosimo prema našoj povijesti i kulturnoj baštini vidimo i po ovome lapidariju. Problem je i vrata lapidarija držati primjereno otvorenima kad trebaju biti otvorena i zatvorenima kad trebaju biti zatvorena. O prezentaciji, čuvanju i nadgledanju objekta ne ćemo niti trošiti riječi.
Može se postaviti pitanje – što u aktualnom viđenju bolskoga turizma znače arheološki ostaci graditeljstva starih petnaest stoljeća?
Ništa.
Što znače oni veliki novci potrošeni za skupa arheološka iskopavanja i istraživanja?
Ništa. Bilo pa prošlo.
Što predstavljaju piscina (jedini ostatak vile rustike) na Zlatnom ratu, Paloc, gustirna u Podbarje, zavičajni muzej…?
Ništa. Sve su to samo hrpe kamenja i gomila bezvrijednih predmeta.
Glavno je da mi imamo teniski WTA turnir, da imamo „veličanstvene gastro večeri“ na rivi jednom tjedno, da imamo jahte u luci, po nekoliko simpozija u predsezoni i posezoni, ljetne karnevale, biciklijade…
Mi s pravom možemo reći da nas prošlost ne opterećuje, da se ne osvrćemo unazad i da gledamo samo, i jedino – naprijed.
U budućnost!
Međutim, može li uopće biti kvalitetnog i uspješnog turizma bez da turistima prezentiramo svoju kulturnu i povijesnu baštinu?
Može li nam uopće biti kvalitetne budućnosti bez da znamo i cijenimo svoju prošlosti?