Pok. Mate Brešković Živac bio je vrlo interesantna, a nadasve duhovita osoba. Znao je izvući šalu i „batudu“ ni iz čega.
Mjesto događanja – ljetna kuhinja, dole, na dvoru.
Prisutni – kao i obično: barba Mate, moja teta Marija, Mileva Babinova, Jerka Bianke, Toni Bon …
Tema – upravo tih dana netko je umro i komentira se život i smisao života.
– „Ma kako ovo malo živemo? Kako ovo Buog ni učini da se žive makor 150-200 godišć?“ skoro kroz suze pita se pok. šjora Mileva.
– „Je, bilo bi mi lipo da mi onamo sada sedi pope, onamo u kantun
nuono, da me odonamo dole gledo bižnuono“ – odgovara barba Mate.
– „E, po ča bi ti bilo? A jes šelvadigo, ča bidu ti bidni smjetali?“ – naivno će šjora Mileva.
– „Ča bidu mi smjetali?“ kao začuđeno pita se barba Mate i dodaje
„A ča bismo onda afitovali?“
Ova šala pok. barba Mate, kojemu je do afitavanja i turista bilo stalo koliko i do lanjskog snijega, ako ga je uopće i bilo, možda najbolje govori o nama i našoj preobrazbi iz sasvim normalnih Dalmatinaca i otočana, u turizmom zaražene individue. Kako je vrijeme prolazilo, sve skupa se pretvaralo u kolektivnu „turizmomaniju“, za koju, makar do sada, lijek još nije pronađen.
Kao jedan od jačih argumenata da je nešto pošlo po zlu, je naše nadaleko poznato – groblje.
Nekako mi se čini jako čudno da sva druga mjesta na Braču, na susjednome Hvaru, na Korčuli, Visu, na kopnu, imaju lijepa i uredna groblja, a da jedino Bol ima – „masovnu grobnicu“.
Možda to nije lijepo čuti, izraz je grub, ali nažalost, to je upravo tako. Naše groblje upravo na to podsjeća.
O novome groblju priča se već više od 100 godina, ali ovih zadnjih 50 godina nešto intenzivnije. Ali… samo se priča i puno se priča.
Da li je moguće da se u 50 godina ništa nije moglo napraviti? Bilo je slobodnih terena, bilo je i vrijeme komunizma i socijalizma, nacionalizacija i raznih drugih „…acija“. Bilo je i novaca i fondova, povoljnih, čak i beskamatnih kredita, bilo je i ljudi koji su to mogli napraviti.
Zašto su to drugi mogli napraviti i napravili su, a mi smo isto tako mogli, a nismo napravili?
Groblje, osim što je posljednje počivalište svih umrlih, također je i izraz poštovanja živih prema umrlima. Urednost groblja odražava lice mjesta i njegovih mještana, ali ipak, ponajviše govori o onima koji su u prilici biti na vlasti i brinuti se o potrebama mjesta i o uređenju mjesta.
Fratarsko Blato, Martinica, Sarbunol, Grabovi rat, Gnjilica… bilo je mnogo terena gdje se svojevremeno moglo napraviti novo groblje.
I ništa!
Sada je kao jedina lokacija ostao teren na Grabovom ratu, istočno od crkvice „Sv. Lucije“. Drugih mogućnosti i alternativa više nema.
Pitanje je uvijek isto i stalno se ponavlja:
– Zašto nikad ništa nismo napravili u vezi novog groblja?
Odgovor je jednostavan – zato što nam nikada do toga nije bilo naročito stalo, jer da nam je bilo stalo, odavno bi to bili i napravili.
Mi smo mislili o drugim stvarima, o životnim stvarima, o tome kako napraviti prvi hotel, pa drugi, pa treći itd. Pa onda, kad je došlo vrijeme, kako prodati onaj prvi hotel, pa drugi, pa treći… O groblju, niti se mislilo niti se razmišljalo. Nije bilo vremena.
Jednostavno, kako mi to kažemo – „ni bilo kada“!
Tu i tamo bi se pojavila kakva blaga kritika kada bi nekoga ukopavali i kada bi „radile“ sjekire, štrangulini i mace, a sistemi i načini ukopa bili protivni svim zakonima elementarne fizike. Tu fiziku znao je jedino pok. Jeri Marinković Babor, naš dugogodišnji grobar.
I tako je eto vrijeme prolazilo, a mi se makli nismo. Mnogo se toga izgradilo i napravilo, puno se zaradilo i potrošilo, ali za groblje nikad ništa. Ako bismo željeli stvar malo uljepšati, onda bismo rekli da je ostalo kako je i bilo. Ako bi govorili kritički i realno, onda moramo reći da je – puno gore nego je bilo.
Prije nekih 30-40 godina zbog velikog doseljavanja, zbog rada i potreba turizma, Bol je bio relativno mlado mjesto, a mladi o smrti i grobljima ne razmišljaju. Osim toga, ti koji su došli i koji su se nastanili u Bolu, svoje su žive, a i svoje pokojne, ostavili u mjestima odakle su došli. Tada ih za Bol u tome pogledu nije ništa vezivalo, pa nije ni bilo nikakve inicijative.
Tako smo eto tu gdje jesmo. Nažalost, i na tome planu turizam je učinio svoje.
I kada nas netko pita zašto nemamo bolje groblje i zašto nismo ništa napravili, ne bi se trebali izmotavati i nešto posebno objašnjavati. Treba reći onako kako je:
– Nismo mogli i jedno i drugo. Nismo mogli misliti i na turiste i na mrtve. Odlučili smo se za ovo prvo.
Moguće je, kažem „moguće je“ iako nisam posve siguran, da će se u tome pravcu ipak nešto početi raditi. Ali, što više mislim o tome, sve mi se čini da smo od toga jako daleko.
Razlog?
Kao i uvijek, jednostavan je i tiče se financija.
– Kako zatvoriti „financijsku konstrukciju“?
Novo groblje veliki je zahvat i puno će koštati. Iskreno govoreći mislim da je Općina „švorc“ i da te novce nema, a ono što ima namijenjeno je u druge svrhe. One turističkije.
Kanalizacija i riva radili su se iz drugih izvora, marinu će raditi navodno Županija i/ili koncesionar, rotor i vidilicu su financirali Hrvatske ceste itd. Mislim da je u svemu tome malo općinskih novaca bilo, ili će biti.
Dali će tako biti i sa grobljem? Dali će i to financirati EU, Županija, Koncesionar, Hrvatske šume, ili Hrvatske ceste? Hoće li Općina podignuti kredit sa masnim kamatama i onda ćemo to otplaćivati 30-40 godina?
Neće to biti nimalo lako i mislim da se u taj posao sadašnja garnitura vlasti neće upuštati. Oni će onaj prvi dio svakako napraviti, a istini za volju, to su dobrim dijelom i napravili. Pripremit će dokumentaciju, već su uglavnom sredili „imovinsko pravne odnose“ i otkupili teren za groblje, djelomično će napravit prilazni put do groblja i to će biti više-manje sve što se ove garniture vlasti tiče.
Onaj drugi, teži dio, prepustit će svojim nasljednicima. Ostavit će im brige oko pronalaženja modela i načina financiranja ovog vrlo neprofitabilnog projekta.
Ova vlast, kao i sve prije nje, za ovakve projekte nisu imali ni dara, a ni volje da se oko toga ozbiljno bave i da posao odrade do kraja.
Sv. Lucija.
Sada ispada da je bolje išta nego ništa i dileme više nema. Mora se.
Ali, dali je ta lokacija dobra? I koja je lokacija uopće dobra?
Bilo je oko toga dosta govora. Na kraju krajeva, mi 50 godina ništa drugo i nismo radili osim što smo se prepirali oko lokacije.
Neki bi blizu, na fratarsko Blato, neki bi daleko, na Sv Luciju, a neki bi još dalje. Nekima je Martinica odlična, neki bi na Grabovi rat, ali više dole, do mora.
Da smo malo više razmišljali o tome kako Bol treba izgledati, da smo uzeli u obzir da je Bol dalmatinsko-otočko-priobalni prostor pa bi kao takav morao i izgledati, onda je groblje trebalo biti bliže. Dalmatinsko mjesto nije isto što i Zagreb, neko mjesto u Bavarskoj, ili u Australiji. Malo dalmatinsko mjesto živi sa svojim grobljem i sa svojim mrtvima. Dakako, groblje mora biti na periferiji mjesta, ali velikim udaljavanjem groblja od urbane sredine udaljavamo se od svojih pokojnika i svojih korijena.
Malo pomalo, zbog daljine, posjeti groblju postaju sve rjeđi i daljina između nas i naših pokojnih postaje sve veća.
A mora se priznati, tako nismo navikli.
Navikli smo skoknuti do groblja onako usput, u prolazu kada smo blizu, kada smo na misi, ili kad imamo vremena. Ponekad i između dva posla, kad se sjetimo.
I to je ono kako treba biti. Tako se uz umrle živi. Tako se oduvijek živjelo na Braču, pa i u Bolu. Pokojni su bili stup za kojega smo se svi držali. Njih smo se sjećali i njima smo se vraćali. Iako nisu bili s nama, osjećali smo njihovu blizinu, bili su tu do nas.
Locirati groblje daleko od mjesta je možda moderno i danas uobičajeno, ali – dali je i dobro?
Na kraju krajeva pitanje je:
– Za koga je dobro?
Prije par godina bio sam prisutan jednom razgovoru u kojem je jedan naš mještanin objašnjavao prisutnima kako sprovode ovakve vrsti kakve danas imamo u Bolu treba zabraniti.
Razlog!
Nisu dobri za turizam i za turističku sliku Bola. Gosti sjede u kafićima na rivi, a mi prolazimo sa pokojnikom. Kao, to je primitivno i necivilizacijski. Gdje toga još ima?
Kako je bilo vrijeme sprovoda i nije bilo lijepo ulaziti u žučljive razgovore, samo sam ga tiho upitao:
– „Sedidu? A zoč sedidu? Ča se ne dignu i ne kalodu klobuke kad kraj njih pasoje sprovod u žalosti za pokuojnikon. Pasoje sprovod, a oni loču i smiju se. I mi smo necivilizironi, a oni su civilizironi. A vidiš kume, jo mislin da je ovi današnji sprovod, ovakvi kakvi je, vrhunac civilizacije, a da su oni kraj kojih smo sada pasali obični kreteni.
Nije mi odgovorio i nismo dalje o tome razgovarali, ali taj njegov komentar ostao mi je u sjećanju.
Sve ovo u vezi groblja: gdje, što, kako i kada… mislim da je sa ovim njegovim komentarom rečeno.
Uz onu barba Matinu šalu sa početka priče, mogla bi se zatvoriti ova tema.
Koliko je onih koji misle isto kao i ovaj naš sumještanin, ili kao pok. barba Mate Živac, ali ne kroz vic i šalu već sasvim ozbiljno?
Bojim se i misliti o tome.
Sve to oko sprovoda i nije toliko radi nas, mogli bi se mi još nekoliko godina tradicionalno i normalno ponašati.
Ali gost! Turisti! Stranci! Zbog njih je to! Da im ne kvarimo ugođaj ispijanja kave na rivi. Više je to radi svima nam drage EU populacije.
A možda ipak manje radi EU populacije, a više radi „€“.
Zbog turista i nastojanja ne-remećenja njihove prazničke ugode, taj naš „primitivni i necivilizacijski“ običaj će se vrlo skoro ukinuti.
Možda dobijemo i EU direktivu.
Ma što – možda, vjerojatno je već na putu.
I tako ćemo mi radi 15-20 nekulturnih i primitivnih do pasa golih gostiju, čiji sveukupni račun iznosi 300 kuna i koji sjede za stolovima nogu podignutih na drugu stolicu, ukinuti naše tradicionalne ispraćaje pokojnika, odnosno sprovode.
Tijelo pokojnika čim prije ćemo prebaciti u mrtvačnicu kod Sv. Lucije gdje će se sutradan okupiti mala družina: svećenik, rodbina, par najboljih prijatelja pristiglih u 5-6 autića i grobar.
I to je to.
Ostalima će biti malo predaleko!
U slijedećem nastavku
„Groblje kraj Sv. Ivana – jučer, danas …“