Koliko nas u Bolu poznaje – Mihovila Miću Žuljevića?
Pretpostavljam da ga se starija generacija vrlo dobro sječa, ona srednja tako-tako, a mlađa, iako je šjor Miće umro prije nekoliko godina, teško da bi mogla znati nešto više o njemu.
Pok. šjor Miće je, po mome mišljenju, autor jednog od najboljih svjetskih nekrologa koje je netko izgovorio, ili napisao, a koji sadržava svu filozofiju rođenja, života i smrti.
Taj nekrolog skoro da i ne može biti kraći. Sadrži samo 21 riječ.
Ali krenimo redom!
Pokojni šjor Mihovil Žuljević je rođeni Murvičanin, ali svi su ga znali kao paron Miće. Paron Miće Žujević. Tih, vrijedan i samozatajan. Oni koji su ga bolje poznavali kažu da je bio dobar čovjek. Tipičan izdanak sa škrtog bračkog kamenjara. Bio je oženjen za Mariju, koja se u lokalnom murvičkom dijalektu zvala – Mora.
Mora je u mladosti bila vatrena predratna „skojevka“, a kasnije u ratu partizanka. Nakon završetka Drugog svjetskog rata nastavila je živjeti u rodnoj Murvici, udala se za Miću i život je nastavio svojim tijekom. Miće i Mora nisu imali djece. Borba za život i preživljavanje bila je teška, a prihodi su se uz njezinu boračku penziju bazirali isključivo na zemljoradnji, odnosno poljoprivredi.
Život im je bio težak i s godinama, s obzirom da nisu imali djece, bio je sve teži i teži.
Došlo je vrijeme rastanka. Mora je umrla. Na posljednjem ispraćaju, kako to uobičajeno biva, bili su mještani, prijatelji, rodbina…
Netko iz SUBNOR-a je pročitao prigodan govor evocirajući uspomenu na njezin život i ratni put. Po uobičajenom protokolu, nakon toga trebalo je Morino tijelo u lijesu spustiti u grob.
Ali, … Miće je istupio naprijed i stao bliže uz lijes svoje supruge. Bilo je očito da i on želi uputiti nekoliko posljednjih riječi i oprostiti se od svoje životne družice. Nakon nekoliko sekundi tišine započeo je:
– „More moja! Borila si se pri rata, borila si se u ratu, borila si se posli rata, po sve More – zakurac!“
I to je bilo sve. Njegov govor je bio završen. Pokopali su Moru.
Riječi pok. šjor Miće ostale su zabilježene u sjećanju i u usmenoj predaji starijih Murvičana i Boljana.
Postoji li bolji, sadržajniji, životniji, potpuniji i iskreniji nekrolog od ovoga?
Osobno se vrlo često sjetim pok. šjor Miće, kojega sam i osobno poznavao, i njegovih dubokih riječi koje je tada izgovorio.
Pitat ćete se zašto ovaj tekst, pa i pisanje na ovim stranicama, započinjem sjećanjem i evociranjem uspomenu na pok. šjor Miću.
Pa eto, mislim da se njegove riječi u potpunosti i u punom značenju mogu primijeniti na našu svakodnevnicu.
U čovjekovoj prirodi je da reagira, da izrazi svoje mišljenje, napiše, upozori ako misli da nešto nije kako valja itd. Mnogi od nas željeli bi sudjelovati i biti od koristi društvu i to smo mnogo puta i na razne načine pokušali napraviti, uglavnom pisanjem na portalima, komentarima na „faceu“, a često i javljanjem za riječ na raznim skupovima. To je sasvim prirodna i više nego normalna reakcija čovjeka. Jer, u čovjekovoj je prirodi da reagira. Dok može.
Ali, ne ide to kako bi željeli!
Razočaravajuće je koliko malo sluha i razumijevanja da prime sugestiju imaju oni koji su na vlasti, oni koje popularno nazivamo – „vladajuće strukture“. I to svi od reda, od onih na najvišoj državnoj razini, pa do onih u najzabitijoj općini u „Lijepoj našoj“. Kao da namjerno ne žele saslušati, ne žele razmotriti, ili nedajbože, uvažiti neke dobronamjerne sugestije, ili argumentirane komentare.
Iako je prošlo par tisuća godina, izgleda da se nismo puno odmaknuli od vremena egipatskih faraona i careva starog Rima kada su se dotični proglašavali božanstvima. A božanstva, naravno, nikad ne griješe, njihove odluke (…i djela) se ne dovode u pitanje i o njima se ne raspravlja.
Teško da će se nešto pozitivno u tome dogoditi u dogledno vrijeme.
Jako teško.
Nažalost, tako je kako je, to su ljudske slabosti koje je teško promijeniti.
I zato sam više nego siguran da ni jedan naš tekst (…pa naravno ni moj), dobronamjerna sugestija, komentar, ili razmišljanje neće pomaknuti ovu našu svakodnevnicu ni za milimetar naprijed.
Dakle, borili smo se, pisali smo prije, pišemo sada, pisat ćemo i ubuduće. „Navigajemo“ i plovimo po raznoraznim portalima, po „faceu“ i po blogovima, ali sve je to po onoj narodnoj – „veliki promet mala zarada“.
Ili, kako to pametno, našim pučkim izrazom reče pok. paron Miće, sve – zakurac.
Ipak, želja će uvijek postojati. Isto kao i nada.
Ona, kažu, umire posljednja.
Zbog toga i ime ovog bloga:
„NAVIGARE NECESE EST!“
(PLOVITI SE MORA!)