Mislim da je to bila 2011. godina. U Domu kulture, u prostoriji na katu, bila je prezentacija urbanističkog plana Bola sa posebnim naglaskom na plan nove luke nautičkog turizma, dogradnje lukobrana, građevinske zone, plan nekih ulica itd.
Prisutni su bili načelnik, donačelnik, gospodin Nikola Popić i jedan njegov mlađi kolega projektant. Zainteresirane publike bilo je kao i obično, tek – dvadesetak.
Nakon prezentacije plana započela je kraća rasprava koja nije dugo trajala jer su planeri žurili na trajekt. Oni su, kako tada, tako i kod svih slijedećih prezentacija, uvijek bili u žurbi i uvijek s morali „uhvatiti“ neki trajekt.
Toga dana u obrazloženju planova izgovorena je jedna rečenica koja je nagovijestila promjenu bolskog turizma, a samim time i usmjerila bolsku budućnost u jednom sasvim novom pravcu.
Pitanje je – da li u ispravnom?
– „Trebate zaboraviti Bol kakav je nekad bio i kakav je danas. Bol s ovim planovima bit će jedan novi Bol koji kreće u novu budućnost“.
S ovim obrazloženjem nije se htjelo reći ništa loše. Dapače, pretpostavljam da su tada, u tom trenutku, namjere bile sasvim iskrene i poštene.
Da li je netko tada znao više od nas, da li se radilo samo po naređenjima i uputama, ili su planeri dali oduška svojoj profesionalnoj urbanističkoj mašti i kreativnosti, to naravno ne znamo.
Ali, da je tada rečena istina, u to nema sumnje.
Bol je krenuo jednom novom urbanističko-turističkom stazom.
Tih godina još nismo znali kuda nas to vodi, teško je bilo biti tako vidovit. Ipak, mnogi su tada skeptično gledali i bojali se te potpune promjene uhodanog turističkog kursa i nagle želje da sve promijenimo.
Velika luka nautičkog turizma, nove turističke, zabavne i građevinske zone, apartmanizacija koja je već tada bila uzela maha… Sve je to tada izgledalo jako radikalno, ali to je bio taj novi bolski turistički kurs i o njemu se nije moglo, ali ni htjelo, raspravljati.
Danas smo naravno puno pametniji, danas svi znamo gdje smo, što smo, a mnogi su svjesni i kuda idemo. Mnogi su jako sigurni i znaju što nas na tome putu čeka.
Međutim, sada je upravo onako kako je pjevao Oliver u svojoj pjesmi „Poeta“:
– „Sad je kasno da se kajen, nima nazad s ovog puta…“
Netko je odlučio da tako bude, pa neka onda bude. Moramo krenuti tom jednosmjernom cestom i nema nam druge. Molimo boga da nam bude milostiv, jer povratka sa ovog puta nema!
Bilo je to ono što se zove – vizija, a upravo tako su to i prezentirali. Novi Bol, novi turizam, nova budućnost…
Prije nekoliko dana pročitao sam jedan intervju našeg rukometnog trenera Line Červara:
– „Vizija i ideja za mene je individualno vlasništvo, nerijetko iznad znanosti. No, iz kritika se može naučiti, kroz kritiku ti se može dati ideja, da kod tebe pobudi ono što si možda zaboravio.“
U našem slučaju dogodile su se dvije stvari. Kao prvo, malo tko je uopće upućivao kritiku, a kao drugo, oni kojima su te rijetke kritike bile upućene nisu ih prihvaćali na pozitivan način.
Rezultat?
Danas u Bolu vlada „zaglušujuča tišina“. Nema kritike, nema komentara, nema ni izgovorene, a ni pisane riječi… Recimo da to još i možemo prihvatiti jer su mnogi rezignirani i razočarani. Razumljivo je.
Ali, jako je simptomatično to što (osim ponešto samopromocije u stilu „sliku svoju ljubim“, ponešto međusobnog laskanja unutar uskog kruga istomišljenika) nema niti pohvale, nema ni pozitivnih komentara, mišljenja i sl.
Jednostavno, u Bolu je zavladao muk. Tišina.
Portali su prazni, komentara nigdje, kritike (a ni pohvala) nema ni u tragovima… nema skupova, sastanaka, prezentacija, nema razgovora. Ništa se ne događa.
I one Udruge koje su nekad sramežljivo dizale svoj glas, danas skoro da i ne postoje. Ugasile su se. Da bi još donekle dokazale svoje postojanje organiziraju sterilizaciju mačaka što je danas vrhunac njihove aktivnosti.
A gdje je u ovoj prići Bol, Boljani, gdje je bolski turizam, gdje je budućnost našeg mjesta, naše djece, unuka…? O ovome kao da niti ne želimo misliti. Sada, kada je više-manje sve jasno, pitanje je: da li samo ne želimo misliti, ili se o tome bojimo misliti.
Što je Bol danas, gdje smo u odnosu na druge, koliko smo konkurentni, hvatamo li priključak modernom turističkom izričaju, što moderan turizam traži od nas, a što mi od njega, jesmo li uopće spremni za to…?
Radimo li na tome, ili smo prepotentni i samoljubivi u svojim nekadašnjim uspjesima koji zadnjih godina polako kopne? Ima li toj i takvoj prepotenciji mjesta u turizmu?
Bez dileme, zreli smo za jedan veliki „okrugli stol“ ne bi li dobili makar neke odgovore. Razgovor i kritiku ne treba doživljavati kao uvredu. Jer kako reče šjor Lino: „iz kritika se može naučiti, kroz kritiku ti se može dati ideja, da kod tebe pobudi ono što si možda zaboravio.“
Ako i ne možemo ništa posebno napraviti, ili popraviti, makar da zaključimo temu, da se oslobodimo nekih iluzija i da znamo na čemu smo.
Bilo bi lijepo, a možda i korisno, da sjednemo za taj „okrugli stol“, ali bojim se da taj stol nećemo vidjeti.
Naš turizam zadnjih godina postao je kao brza rijeka. Postao je nešto poput snage vode, kao stihija koja traži najlakši i najkraći put do mora i koja na tome putu nosi sve pred sobom.
Ali… u brzoj rijeci, to je poznato, ribe se ne love!
Tek tu i tamo – pokoja.