Prije nekoliko dana jedna od važnijih vijesti na TV i na portalima bio je događaj koji se dogodio na zagrebačkom groblju „Mirogoj“ oko 20.11.2019. godine.
Dogodilo se da je prilikom ukopa lijes oštećen pa je tijelo pokojnice ponovno podignuto iz groba, stavljeno u prolaz do groba te je kratko vrijeme ostalo na kiši. Tijelo pokojnice ponovno je vraćeno u mrtvačnicu, pokojnica je prebačena u drugi lijes i pokopana. Rodbina i svi prisutni su bili zgranuti tim nesvakidašnjim događajem.
Upravitelj groblja se sutradan javno pred novinarima i TV kamerama ispričao rodbini i javnosti na neugodnosti koja se dogodila.
Gledao sam i čitao ovu vijest i ostao pomalo zatečen, ne sa događajem koji se zbio, nego – svojom reakcijom. Naime vijest sam pročitao, ali pročitano me nije nimalo „taknulo“. Pomalo sam se i pitao: zašto se ovakve vijesti uopće objavljuju.
Čemu čuđenje!
Koliko smo mi imali sličnih incidenata prilikom ukopa na našem groblju?
Bezbroj. Dapače, rijetki su ukopi koji se obave, a da nije potrebno skinuti poklopac sa lijesa i tako ukopati pokojnika, ili pokojnicu. Bilo je slučajeva da je tijelo ispadalo iz lijesa, pa čak i da se pokojnik ukopavao bez lijesa. Svašta smo se mi nagledali na našem groblju, toliko je toga bilo da smo na ovakve vijesti postali potpuno imuni i indiferentni. Ovakav „incident“ koji se dogodio na groblju „Mirogoju“, kod nas je uobičajena pojava koja spada u recimo – sasvim normalan ukop.
Dakle, tako nam je kako je. Novo groblje ide puževim korakom, a naše sadašnje groblje kraj „Sv. Ivana“ je takvo da predstavlja, ne znam kako bi to drugačije mogli reći nego – sramotu nad sramotama.
Ja, naravno, ovom konstatacijom ne „otkrivam toplu vodu“, jer da je to tako, to svi jako dobro (…i odavno) znamo. Pitanje je samo:
– zašto nikad nismo ništa napravili da bude bolje?
– Ili, što je još tragičnije, zašto ni danas ništa ne radimo da bi bilo bolje?
Ja mislim da je problem mnogo dublji nego to izgleda.
Mi smo jednostavno po pitanju ovoga postali nezainteresirani. Mnogo je godina prošlo. Cijeli život, od svoga rođenja pa do danas mi ne znamo za drugačije, ne znamo za bolje, i na ovakvo stanje smo navikli (…kao i na mnoge druge stvari).
Istini za volju, nije nas ni puno briga da nam bude bolje. Kada kažem ovo – „nas“, onda mislim na Bol kao cjelinu. Uvijek je bilo onih nekoliko koji grintaju, koji bi željeli, koji dižu svoj slabašni glas, ali mišljenja sam da nas, generalno govoreći, uopće nije za to briga.
A zašto tako mislim?
Tako mislim zato jer da nas je bila volja nešto oko toga napraviti, onda bi to bili davno napravili.
Sva se groblja šire. Malo je onih koji su ostali u svojim starim gabaritima.
Da li se naše groblje moglo makar proširiti?
Naravno da se moglo i to je bilo moguće napraviti. Bilo je mogućnosti da se groblje proširi na „donje kopošanto“. Da su bili napravljeni grobovi na način kakvi su i na postojećem groblju, moglo se dobiti oko 60 novih dubokih grobova, što za potrebe Bola zasigurno nije dovoljno, ali je kao privremeno rješenje (…do gradnje novog groblja) bilo više nego zadovoljavajuće rješenje.
Nitko ne može reći da se to nije moglo napraviti, jer to je bio relativno mali zahvat i za Bol beznačajno financijski težak.
Ali…, nije se napravilo ništa!
Naravno, postavlja se logično pitanje – zašto se nije ništa napravilo?
E, to nitko ne zna. Jednostavno, nije se željelo i kad god bi se postavilo ovo pitanje i kad god bi se bila pojavila neka inicijativa u tome smjeru, uvijek se nalazio razlog zašto ne.
I uvijek je, po „kratkom postupku“, bilo odlučeno – ne.
U groblje kod „Sv. Ivana“ malo se ulagalo. Skoro pa ništa i to se vidi. Zadnji radovi bili su prije dvadesetak godina kada su malo dotjerani zidovi i nabačen je novi „tirabon“, postavljeno je nekoliko desetaka kvadrata ploča po podu i na ulazu i, kao najveći zahvat, uređena je već postojeća prostorija koja je trebala biti mrtvačnica, a koja je od početka pa sve do današnjih dana bila i ostala samo priručno skladište za potrebe groblja.
Od tada nikakvih ulaganja u groblje kod „Sv Ivana“ nije bilo, a vrijeme ide i ono je napravilo svoje.
Sada se ne radi više ništa, a razlog je vrlo prozaičan – radi se (ili… radit će se) novo groblje!
Pa što onda ako će se raditi novo groblje!
Zar to znači da ovo trebamo potpuno zapustiti!
I kada bi sutra dobili novo groblje, ovo sadašnje trebalo bi biti takvo da se njega ne sramimo.
Istina je, naše sadašnje groblje kod „Sv. Ivana“ je malo, nedostatno, skučeno je, tijesno, ali ono mora biti primjereno uređeno i uredno održavano.
U prvom redu to tako mora biti radi poštovanja svih onih pokojnika koji na njemu počivaju, a onda i radi nas, jer time pokazujemo tko smo i što smo, pokazujemo svoj karakter i svoje lice.
Možda mislimo da ćemo s nekim detaljima u uređenju mjesta pokazati koliko smo dobri. Uređenjem nekog parka pokazat ćemo koliko volimo cvijeće i prirodu. Možda mislimo kako ćemo plažom i igralištem za pse pokazati koliko volimo i poštujemo životinje. Ribarskim večerima i nekim drugim zabavnim manifestacijama pokazujemo koliko volimo zabavu i život.
Da, sve je to u redu i to je lijepo, ali tek kada se dođe na groblje vidi se koliko mi ljudi cijenimo, volimo i poštujemo – ljude. Odnosno, koliko poštujemo sebe.
Znam da se mnogi sa mnom neće složiti, ali mislim da je groblje pravo lice jedne zajednice. Osim što ono priča nijemu priču prošlosti o mjestu i ljudima kojih više nema, ono mnogo govori o ljudima koji su sada tu.
Govori o nama i to ne bi trebali zaboraviti.
Može li naše aktualno groblje biti bolje i ljepše?
Iako je groblje u općinskom vlasništvu pa imovinsko-pravno gledano nema grobova u privatnom vlasništvu, postoje grobovi koje mi nazivamo da su „privatni“ i ti grobovi su uglavnom u dobrom stanju, primjereno uređeni i održavani. Međutim ima ih i koji iz raznoraznih razloga nisu takvi i trebaju nužni popravak.
U prva dva zapadna reda su grobovi koje zovemo da su „općinski“ i oni su u katastrofalnom stanju.
Zar je problem zamijeniti puknute i oštećene nadgrobne ploče i pragove, a one koji su u relativno dobrom i neoštećenom stanju, oprati od gljivica i izbijeliti upotrebom vode pod visokim tlakom, te ih potom premazati zaštitnom impregnacijskom tekućinom.
Takvo čišćenje je vrlo jednostavan posao, trošak za to je beznačajan, a rad minimalan. Jedna litra tekućine za skidanje nečistoće i gljivica košta oko 80 kuna, a impregnacija oko 150 kuna, a to je dovoljno za urediti četiri nadgrobne ploče.
Dakle, trošak za uređenje jedne nadgrobne ploče je oko 50 – 60 kuna!!!
„Općinskih grobova“ je 36, dakle ukupni financijski izdatak za ovaj dio bi bio nešto malo više od 2.000 kuna!!!
Za sve to je potrebno desetak dana ne pretjerano zahtjevnog i teškog rada dvoje ljudi.
Otprilike toliko bi još bilo potrebno da se urede oni grobovi koji su lošem stanju, a nisu općinski.
Uz one neophodne popravke nekoliko nadgrobnih ploča i pragova, naše groblje bi zasjalo novim sjajem.
Da li je moguće da se pozabavimo ovim stvarima i da nam neke male, ali osnovne, ljudske potrebe postanu prioritet?
Zašto nam uvijek, i ljeti i zimi, turističke potrebe moraju biti prioriteti?
Imamo li mi, mi ponosni baštinici prestižne hrvatske „destinacije“, mogućnosti i volje za to?
Mogućnosti svakako – da. Za Bol je to beznačajni izdatak.
A volje?
E, to ne znam!
Mislim da nas indiferentnost i nemar razara.
Koliko smo ono rekli – 120 godina već?