Vrime koje paso vrotit se ne može i ni potriba trošit fuorcu i emocije na to da se može vrotit ono ča je bilo. Ni moguče živit onako kako se živilo pri. Novo vrime nosi sa sobuon nove jude, novi život i stvoro nove običaje. Vrime ni makina koja se može fermat, ili rubinet od vodije koji se može zatvorit po da voda ne teče. Vrime grije naprid, tili mi to ili ne.
Ostaje non somo da se spominjemo običaji i nikih judi koji su obilježili nika prijašnja vrimena. Vrime ne možemo vrotit, ali možemo sačuvat uspomene na vrimena koja su obilježili našu povijest, naše običaje, kulturu, naš jazik…
Misto i judi koji ne poznaju, i ne priznaju, svoje korjene – šupji su. Bjutavi su. Takvo misto je martvo misto, misto osuđeno na propast. To je misto bez dušje i odma se vidi da su se u temu mistu judi inberlali i da se ništo puno grubo dogodilo.
Kada se tako ništo vidi u Ameriku, onda je to sasvim normalno. Oni nonka nimodu povijest i nimodu se čega u daleko spominjot. Ako se u Ameriku kuo i imo čega spominjot, onda su to indijanci, ali njih ionako več doboto po i ni.
Ali mi na ovemu našemu škoju živemo jos od prapovjesnih vrimjen. Imomo tragova živjenja iz storega vika, iz vrimena Iliri, iz vrimjen storega Rima i sve tako naprid: Mlečani, Austro-ugarska parvi put po Francuzi, po opet Austro-ugari drugi put itd sve do današnjih don. Pasali su ovin našin škojen i ratovi i pljačke, i ubijonja i bolesti. Povjest je bila burna. Bidan svit je lavuro i pomalo stvoro, a onda bidu duošli niki „tuji“ i sve bi pokreli, potaracali, užgoli. Krije je kuo je stigo. Bez milosti.
A kad su duošla boja vrimena, kad več ni bilo ni gusari ni tujih osvajači, onda smo pljačkali – somi sebe.
Libri su zabilježili i periode relativno mirnega života. Ma ni ti doni za puk nikad nisu bili u obisti. Mogli su to jedino bit doni sriče u velikemu, tiješkemu lavuru i u viri u Boga. Ti veliki lavur koji je bi, a dosta je somo vidit naše broške gomile kojih falabogu ne fali, iznjedri je jedon nočin života koji je bi varlo specifičan i nadasve jedon – poštjen život. Ti i taki lavur zaokruži je osobnost ovih naših škojih i judi koji su na njima živili.
To je naša povijest.
Lavur, trud, znuoj, muka… cili život.
Ti znuoj i muka naših storih stvorili su ovo ča danas imomo. Ni ovo palo sa neba. Nikuor je sve ovo stvoro. Nikuor se itekako žrtvovo i „rijep lomi“ da bi mi danas mogli reč ono ča sa ponoson uvik govorimo, a to je da živemo u Buol, u jedno od nojlipjih mist na Jadranu.
Danas su taka vrimena da nos se na sve nočine potiče da živemo život bez sječanja i bez uspomeni, da se na povijest ne osvarčemo i da je čaguod možemo večje zaboravimo.
Kako svako zašto imo i svoje – zato, tako i to imo svuoj razlog.
Ali to je več jedna druga, dugaško, ali i ne baž lipa priča.
O temu kako su judi živili pri 600-700 godišč nimomo puno saznanja i o temu možemo somo nagođat, ali je sasvin sigurno da su imali nike sadržaje prikladne temu vrimenu i da su imali svoje običaje ma kakvi oni da su bili.
Ali o vrimenu sa počjetka pasonega vika, dakle od 1900 po do danas znomo puno dobro kako je i ča je bilo. Postoje još i oni živi koji bidu non mogli isprojat vrime svoje mladosti i običaje tega vrimena.
A koliko znomo, bilo je to jedno lipo vrime. Siromašno i tiješko ali – lipo.
A ča je to ča je bilo, a čega več ni?
BOLSKI DIJALEKT
Prepoznatljivi bolski dijalekt več se ne čuje po našima kučima, po portunima, po puortu i po bolskima kalama. Bi je to jedon tvardi jazik, arhaičan i tiježak za govorit, ali u isto vrime puno lip i melodičan. Jo son jedon put imo priliku čut jednu staricu u Argentinu, bila je to starija sestra pokuojnega poron Tomota Macuolje, koja je govorila ti dialekt sa počjetka dvodesetega stolječa. To je ništo ča nimo vezje sa ovin ča se danas govori i ča se prizentoje kako niki naš bolski dialekt. Ti govor je tribalo čut i, virujte mi, to mi je bi veliki doživljaj.
Pomalo kroz godine ti dialekt se izgubi i nikad se več niječe vrotit. I ne može se vrotit.
Svit se u Buol izmišo, turizam i migracije su učinili svoje tako da danas u Buol imomo jednu veliku mišoncu od svekolikih jaziki i tujih dialekti, a oni koji još uvik govoridu koliko-toliko po bolski doživljavadu se kako niki cukuni, odnosno kako niki veliki primitivci koji nisu u stanju govorit drugačije.
I svakin donon sve je gorje i gorje. Trenutno i ono ča je ostalo od bolskega dialekta, ti ostaci ostataka, brojidu zojne done. Ti se jazik ne može ponovno naučit, a i da može, njega jednostavno več nimo kuo govorit.
Kada malo mislin o temu onda mi se bolski dialekt pari isto kako tiješki bolesnik u bolnicu koji je priključen na infuziju i još ga somo aparati držidu na životu.
ŽIVOT I OBIČAJI
O temu životu znon iz priči i svidočanstva ča mi hi je projo muoj nuono Šimun, barba Vinko, a nojvečje muoj tata Pjero i mama Irma.
Tata. A vajalo bi reč ne „tata“, ili „pape“, nego „pope“, jušto onako kako je muoj otac zvo svuoga oca.
Tada, pri drugega rata, a i odma posli njega, ni bilo mužikje, kafiči i restorani kako danas. Bilo je par oštarijih di bi stariji ribori i težoci povečeri izošli zaigrat na korte i popit kvartin vina ako se imalo skin plotit, a mladost se snalazila kako je znala i kako se moglo.
A oni su se znali puno lipo zabavit naročito u vrime lita, ali i u vrime primaliča i u jesen kada je to vrime dopuštalo.
Pod Ložu je bi centar događanja. Sva mladost bi se skupila tuote a škjercima i pismi ni bilo kraja. Tuote se kortejalo, bacivole su se očode, rojale su se nove jubavi, pivolo se i balalo. Harmonika i gitare. Ako bi slučajno glavni mužikant duošo bez muzičkega alata, odma bidu ga bili poslali nose da ide po njega, ili bidu poslali kojegaguod mlajega da ide donit te inštrumjente.
Bi je to ples na otvorenome. Ples pod murvu.
Bilo je i drugih štaciji kako ča je Veli muost, ali i na druga mista su se nahodili. Diguod se moglo i kadguod je prigoda činila da se moglo zapivot i zabalat to se ni propuščalo. A balalo bi se dok mame nebidu duošle po čere i potirole hi doma.
I malo kuo bi se ido ako bidu baž njega ti don čapali ukolo, ili pod bandiru, kako bi se bilo reklo. Danas jedon sutra drugi. Važno je bilo somo da je veselo i da je pismje i smiha.
U zimsko vrime bili su plesovi, naročito u Poklade, i to se činilo na nikoliko mist a nojvečje je mista bilo u Kavalkin i u Čitaonicu. I na Murvicu se balalo.
Bili su ribarski plesovi, plesovi obrtnika, zadružni i omladinski plesovi, plesovi u poklade. Svega je falilo, ali plesovih, pivonja i balonja nikad.
Ali, ribarski plesovi su bili nojiteresantniji i nojboji. Bila je nojboja spiza, lutrija je bila obavezna, biro se kroj ribori…
Svaku subotu u poklade je bi ples. Malo kuo da ni zno balat, a i malo kuo da ni pivo. I oni koji ni zno pivot, pivo je bez sroma kako da je nojboji pivoč.
Liti je bilo i po muoru veselo. Idrilo se, veslalo se. Zimi bidu se činile batane da se liti imo u čemu vozit po muoru. I u takvima batanima ča su puščale muore i bile kako rešeta, znali su se činit izleti čak i do u Ijesu, ča je tima uvjetima bi strašno veliki pomorski podvig.
Serenade.
Svaku večer. Uvik se nikuoj šinjorini pivolo. Serenada je bila simbol jubavi, simbol ničega ča se izražavalo bez sroma i sustjezonja. Serenaduon se pokazivalo ča kuo misli i želi. Kada je niki mladič duošu sa klapuon nikuoj divuojci pivot serenadu, odma se znalo koja je ura.
Bilo je slučajeva kada se za pivot serenade hodilo i u druga mista. Još se pripovido kako je pok. meštre Mate Kovoč sa društvuon (a među kojima je bi i muoj otac) hodi u Guornji Humac šera Mariji pivot serenadu. A puoč u Humac i vrotit se je dobrih 20 kilometri i to još storin putjen. Po noći. A baž i po dažju.
To se zvola – jubov.
Studenac, hodjenje po vodu, prolivonje vodije da bi se moglo ponovno vrotit i sve oko tega su isto priče za sebe. To svi znomo.
Duošlo je posli tega vrime turizma, parvih gosti i Francuzici u Bijelu kuču, koje je, eto, som Buog bi poslo. Nesputone i seksualno osvještene Francuzice otvorile su nove vidike našima bolskim mladičima koji su u ta dvo litnja misjeca gubili busulu, ali su u isto vrime sticoli dragocijena iskustva koja su in posli puno, puno koristili.
Počjeli su i plesovi po Borku, u Ferale, u Bjelu kuču. Započjela je jedna nova era, jedno „prelazno“ razdoblje, koje je dodušje bilo puno bogato litnjin društvenim i zabavnim životuon, ali koje je bilo, to se nažalost tek danas vidi, počjetak – jednega kraja.
Tiješko je nabrojit sve ono ča se na Borak dogojalo i koji su sve pjevači i grupe tamo pivoli. Grupa „Muore“ je nikoliko godišč imala stalni angažman na Borak, po onda Delfini, Batali, Tieška industrija, Bijelo dugme, Korni grupa, Libertas, Trubaduri, Indexi, Vice Vukov i svi iz njegovje generacje, Bačić, Špišić, Zdenka Kovačićek, Višnja Korbar, Dalibor Brun, Vjeko Jut, po onda Đorđe Peruzović, Oliver, Mišo, Doris, Stavros, Meri Cetinić… Malo je ondašnjih grup, ili pjevači, koji nisu bili i pivoli na Borak. Svi su oni u to vrime hodili pivot po Jadranu, a Buol je bi nezaobilazna štacija za sve njih.
Borak, dole pun, karcat, navar reda isto sve puno, a isprid Borka po muoru leuti, svičarice, kaiči i batane.
Bilo je to vrime sedandesjetih godišč pasonega stolječa.
Danas se somo sa sjeton možemo sitit tih don kada se pud Borka u kolone hodilo i kada se u somo jedno lito, u tih par misjeci, moglo čut sve ondašnje pjevače iz cilje ondašnje Jugoslavije.
Po rivi je isto bilo zabavno. Na Studenac je obavezno nikuor sviro, nika grupa, ili makor dvojica. Isto je bilo i u Vidovicu, u Ferale, u Bijelu kuču i na teracu u Kaštil. Imali smo i jedon od parvih disko klubova. Bi je u Ferale, dole u podrum.
U kino su se uvečer dovale i po dvi, tri predstave, a isto tako i matineje za dicu, diguod ujutro, ali uglavnuon odpopuodnije.
Imali smo i folklor. Nikoliko godišć, u doba našega profešura glazbje, gospodina Stanka Dolinara, u Buol su liti imali bazu (u skulu su stoli) razna folklorna društva iz Zagreba. Balalo se svaku večer na drugo misto: Elafuza, Borak, Bretanida, Studenac, Željezničar, Bjela kuča, Kaštil.
Nošnje, narodni plesovi, muzika …
Fjere, carkveni i državni blagdani bili su, kad boji – kad gori, ali uvik su to bili doni koji su bili drugačiji od drugih don. Bili su sadržajniji, bogatiji, svečaniji…
Danas je od svega tega varlo malo ostalo. A vajo reč onako kako je – malo kome do tega stalo.
Dodušje imomo „Bolsko lito“ koje odrađije svuoj posol, ali to je danas jedon sasvin drugačiji film nego je bi nikada. Danas je to posol, a sedandesjetih se to lavuralo iz zanosa i gušta i sve je bilo večje-manje spontano.
Ali, baž je to tako i moralo bit. U ta nika pasona vrimena želili smo bit boji, nojboji i želili smo da sve bude lipo i dobro. Želili smo bit boji od drugih i svi su mislili kako bit isprid drugih i u lavuru i u idejima.
Danas smo tobože na varhu hrvatskega turizma, a kad si na varhu onda si na varhu. Naprid se ne može i jedini put je nizbardo. Niki se pomalo i oprezno spuščodu, a niki se, ča se reče – „starmoglavidu“. Večje je ovih drugih jer se lagje penjat nego kalovat se. Opasnije je i težje hodit nizbardo. Vajo večje pazit.
Zojni običaj ča se nojžilavije odaržo je bi – karnavol. Ali eto i vuon več na sebe ne sliči i sa sigurnošču se može reč da če i ta „manifestacija“ za par godišč bit somo neznatni događaj simboličnega značaja.
IČE I PIČE
Ča se to nikada ilo, a današnje generacije nonka neznodu da se ilo?
Baž su niki mlaji i čuli za nike spize, ali uglavnon nisu provali. Ritkima imo kuo parčat i pokozat kako se to lavuro.
Kulini, dročiči, vitalci, suho mjeso, kaštradine, rodakva na suho mjeso, suho riba i suhe hubotnice, marinirone sardele i minčuni, burjeti raznorazni, mlodi zapečeni sir, škute, rižoti, tripice, pašticode, cviti, rožate, paradiža, medenjoci, pince, kupusi, poreši, slanutci, šečevice, šorše …
Baž nikuor od ovega nabrojenega još čaguod i kuho, ali generalno govoreči, slabo ova spiza vonjo po Bolu. Store spize i ricete koje su se prinosile iz generacije na generaciju zaminile su nike druge popularne kontinentalne manjative koje se lagije i baržije parčoju.
Naša gastronomija pomalo, ali sigurno, gubi bitku i tiješko če se odaržat u našim kučima.
A u restoranima?
U njima ovje, recimo „tradicionalnje“ boskje, spizje nikad ni ni bilo. Koliko se spominjen u parve bolske restorane glavno iče su bili čevapčiči, pljeskavice i ražnjiči, a danas su nojzastupljenije pice, suho manistra na plodove mora i komorčice i lubiniči iz ribogojilišta.
Između se svojevremeno bilo ubocilo mješano meso i ovako još čaguod.
POMORSTVO & RIBAŠČINA
Buol je nikada imo 12 mriž, nojmanje 24 svičarice i tvornicu sardinih „Mardešić“. Riba se solila, mriže su se sušile, karpile, parčovale i uređivale. Misto je vonjalo po ribi i muoru. Riborih je bilo puno i Buol je bi izrazito ribarsko misto. Boje ie reč ribarsko-težočko misto. A iz tih riborskih korjeni rodili su se i oni koji su ostavili značajniji trag kako u hrvatskemu tako i u svjetskemu ribarstvu. Bili su to pok šjor Tonica Viličić sa svojin brodom „Napredak“, pavin provin tunolovcen sa kojin je počje modjerni tunolov na Jadranu i riborski inovator, Boljanin, Miko Pulišelić koji je izumi sintetički mrižni piz koji je sa poznatin Puratičevin „power blokon“ uvje revoluciju u ribaščini, nojpri u Ameriku a onda i u cilemu svitu.
Danas več nimo leuti, nimo svičaric, nimo ribori, a ča je nojgorje nimo ni ribje.
Vrime je to koje je pasalo.
Današnjemu svitu riba več ne vonjo, ona danas smardi i kad je nojfriškija.
I domaći i gosti od nje glovu okreču. Riba, fuj…
Peškarija molo i prozna, Popić ne može prodat dvi kašete giric u cilo jutro, Visko doboto sve doje u otkup jer doma ne može prodat, a prid mesnice – file.
Pomorstvo i navigoščina su bili sastavni dil bolskega života. Buol je dovo puno pomorci koji su plovili po svima muorima ovega svita. Malo pomalo i to je otanjilo tako da danas nimo nikakvega interesa za pomorska zanimanja.
Muore non je kroz vjekove bilo sve i od muora se živilo. Danas non je postalo strano i služi somo da bismo ga pokazivoli na razglednice.
Iako mi i sada od muora živemo, jer da nimo njega a bi koji gost duošo u Buol, mi smo mu potpuno okrijenuli škinu, da ne rečen guzicu. Umisto da u njemu nahodimo sriču, veselije i istinsku egzistenciju, te da ga kako takega pošujemo i cijenimo, nami je muore postalo jedon veliki – problem.
SAMOSTAN DOMINIKANACA
Ni Zlatni rat nojpoznatija i nojvažnija točka na bolskuoj korti grafiki. Da je Zlatni rat nojvažniji u Bolu to smo mi izmislili jer non se tako tilo. Nebi vajalo zaboravit da se do iza Drugega svjetskega rata na Rot nikuor ni kupo i nikomu do njega ni bilo stalo. Bi je ignoriron i potpuno nevažan.
Na drugemu kraju Bola sjalo je svitlo koje je Buol i Boljane odaržalo skupa i koje je Bolu dovalo zajedništvo i viru. Bi je to samostan Dominikanaca u kojemu je uvik bilo živo, a naročito u doba kada je u njemu bilo sjemenište. U temu sjemeništu mnogi, kasnije varlo učeni judi, dobili su svoja parva znanja i temelje za kasnije studije i velike karijere.
Bilo je to doba kada je samostan živi punin plučima, i kada je bi temelj očuvanja ne somo katoličkje virje, nego i jedon od temelja nacionalne svisti.
Kovenat je bi pun profešuri i frotri od kojih ritko koji da je imo manje od dvo-tri doktorata, a naše dobre i vridne šuore dominikanke stole su na Blato. Cili istočni dil Bola varvi je od mladosti i njihovega veselega smiha. Buol je u to doba bi ka danas u Englesku – Kembriđ.
Kovenat je posto tisan i da bi bilo večje mista učinila se žuto zgrada, a malo Bjela kuča koju su komunisti posli rata jamili, preurijedili je u hotjel i koja je onda bila odskočna daska bolskega turizma.
Danas več nimo ni profešuri, ni šuorih, a nažalost domalo niječe bit ni frator. Na Blato je umisto verdurije sada parkiralište, a u Bjelu kuču se kotidu pantagane. Žuto zgrada koja je nikada bila centar znanja i u kojuoj je don počimo sa molitvuon, sada je postala hotijel u kojemu se opašiju strankinje.
Učeničke klupe na koje su nikada stole krunice i oficiji zaminili su nočni ormariči na koje stojidu antibebi pilule. Po đardinu frotre u habite sa oficijima u ruke, zaminili su ženske ča se šijetodu u bikinije sa mobitelima nauho.
Bilo je to nikada tako. Bilo je kako je bilo. Danas je novo vrime i može se somo reč – ča je bilo tega više ni.
ČOVIK
Puno je tega ča je bilo a čega več ni i moglo bi se o temu puno govorit i puno tega nabrojat. Puno, puno. Vajo priznat da je sasvin normalno da se nike promine dogodidu. Svako vrime nosi sa sebon svoje potribe. Judi se mišodu. Jedni grijedu ča, drugi dohodidu. Jedni umiru, nova dica se rojodu.
Ali, meni se isto pari da je Buol učini jedon veliki škerac i puno se tega prominilo u malo vrimena.
Od svega skupa nojvažnije ča se prominilo, ča je bilo a čega več ni, to je – bolski čovik. Čovik se promini. Boljanin se promini i ni več onaki kaki je bi.
Lavur je bilo mjerilo vridnosti. Lini judi nisu imali dobar kredo i bili su izvargnuti osudi i poruzi. Poštjenje je bilo na puno večjuoj cini nego je danas i judi su se po temu mirili. Bilo je nevoje, bilo je i gloda i truda, ali judi su u svemu imali miru i uvik su bili spremni da, i kad ništa nisu imali, dodu sve ča imodu.
Tiješko je to danas zamislit, ali tako je bilo. Težoci su na jedvite jade dohodili do zemje, kupovali je i jedva pločali, ili nadničarenjen godinima dug otplačivali. Zamja se znojen natopala, a judi su i u pinku škrapije sa dvo mašura zemje, sriču nahodili.
Mjerilo vridnosti čovika, našega bolskega težoka i ribora, bilo je:
-kuo može večje lavurat i boje lavurat. Kuo može večje durat u lavuru, a manje sedit.
Danas je mjerilo vridnosti postalo – kuo može večje zemje prodat i kuo če boju cinu postič. Oni koji zemju slabo prodo smatra se nesposobnin cukunuon. Oni koji u tuoj targovini dobro paso, ponosno šijeto rivuon.
A kuo je boje paso vidi se po temu koje je auto posli tega kupi i na koji je kruzer išo.
Oni kojima njihovi pokuojni nisu zemje ostavili i koji nimodu čo prodat, on su u nojgoremu položaju. Oni su nesriti i deprimironi.
To su oni kojih se žali i za koje se govori da su – „bidni“.
Večje-manje u svakemu mistu bilo je judi koji su tili, koji su mogli i koji su želili bit na korist mistu i koji nisu žalili truda i vrimena za to. To su oni istinski zajubjenici u misto i u svuoj škuoj koji su svuoj život posvjetili jednemu nadasve plemenitemu cilju.
Mi to danas modjerno zovemo – cilj za opče dobro.
Imali smo mi nikoliko takvih judi koji su živili i obilježili našu noviju povjest: šjor Tuoni Rodiča i njeguov brat Frane, paron Ive Mjarić, a u turizmu inovativni i vridni Kazimir Cukar, posli njega šjor Darko Vlahović i među zojnima paron Juro Žujevića.
U druga mista svojima značajnima judima miščani su digli spomenike i to je lipo, kulturno i to je jedino ča su mogli učinit za tima judima posthumno reč – fola.
Bila je to jedna od osobitosti prijašnjega živjenja judi. Znali su lavurat, mogli su lavurat, želili su dat, a kad bi čo dobili znali su to poštovat i znali su to cinit.
A mi danas, mi smo zaboravili reč – fola.
Svoje nojboje i nojpožrtvovanije jude smo zaboravili, a to nikako ni dobro.
Dakle, kako smo rekli, velike su se promine dogodile u judima. Nevjerovatne promine u puno malo vrimena.
Od bolskega čovika kojemu je važno bilo – ča večje lavurat, a manje plandovat dogodilo se obratno.
Sada je nojvažnije ča manje lavurat, a čo večje plandovat. Dapače, i nikako ne lavurat, ako se može. A može se i to ako se imo dobrega advokata i malo sričje kad se ide u Supetar u katastar.
Imo gore nikuda jedon čovik, jedon Boljanin koji sada šjeto pretpostavijen – „čistilišten“. Ni bi za roj, ma nevirjen ni da je bi za pakol. Čovik je živi svuoj život, ali je vidi daleko isprid sebe. Bi je vizionar. Svi su ga osuđivali, sramotili i daržali za vagabunda i šelvadigu. Jo mislin da vuon sada sa ponoson gledo odizgora na suoj Buol i Boljane i misli se kako je bi pametan i vidovit kada je govori: