Naslov ovije priče je interesantan, a još je interesantniji bi autor ovije velikje i mudrije misli.
Zvo se, a stariji ga se Boljani dobro spominju – Ivo Viličić. Ali, uglavnon smo ga svi poznavoli po nadimku – „Slavni“.
Šjor Ivo Slavni!
Več njeguov nadimak govori da je bila rič o jednuoj varlo neobičnuoj osobi.
Kada danas, nakon 50-60 godišč, gledomo na njegouv „lik i djelo“, onda slobodno možemo reč da je naš šjor Ivo Viličić bi jedna od nojvažnijih osobi u bolskuoj povjesti.
Bi je veliki, vizionar i veliki „menađer“.
Bi je čovik koji je sa svojima mislima, sa životuon, a nojveče sa svojin ponašanjem, bi daleko isprid svuoga vrimena.
U svuome vrimenu bi je neshvačen i od puno svita ismijavan i omalovažavan. Mlajo generacija ga se ne spominje, tako da pok. šjor Ivo nimo u bolskuoj povijesti misto koje zaslužije.
A u znak trajnega sječanja na njeguov lik i djelo (djelo kojega ustvari nonka ni ni bilo) vajalo bi mu i spomenik dignut.
Šjor Ivo Slavni ništa ni lavuro!
Dodušje, u svojuoj mladosti je ništo i provovo po temu pitanju, po je tako jedno krotko vrime navigo i bi je na bruod sa mojin pokuojnin nuonoton Šimunon. Ma to je bilo somo nikoliko misjeci i ni vridno spomena. Posve je sigurno da mu se mornorski život ni svidi jer se barzo štufo i ostavi tega posla.
Oko 1935-te bi je dobavi jedon manji bruod, tipa loger, sa kojin bi diguod bi išo na ribe. To je bila jedna kočica od otprilikje 12 mijetri dužinje, a brodu je ime bilo – „Slavni“.
Njega se bi libero još pri rata i od tada, od tega dona kad je prodo bruod, šjor Ivo Slavni je ušo u legendu.
Dodušje, u ratu se bi malo pritaji jer to ni bilo vrime za zajebanciju, a prikalupi ga je kako i svi drugi, odnosno kako je kuo mogo i kako se kuo mogo snoč.
A onda, čim je rat fermo, šjor Ivo je duošo na svoje i počjela je provo priča…!
Život mu se uglavnom sastojo od šijetnje po rivi.
Ni bi niki varsni pivoč, ali je voli pivot.
Voli se škijercat sa sviton, a škijerce koji su dohodili na njeguov račun primo je sa smihuon i nikad se na to ni ido.
Voli se okrijenut za kojuon ženskuon. Ni bilo važno je bila domača, ili furešta, a isto tako ni bilo važno ni koliko godišč imo.
Ni filozofironje mu ni bilo marsko.
Nikad se ni ženi, ali izglijedo da je imo potomstvo, po svoj prilici u Trstu. Imobit da je to još od onega krotkega vrimena njegovije „navigacije“. Provu istinu o temu nikad ni reko, ali je bilo naznaka da bi to moglo bit tako.
Uvik je bi lipo ubučjen i čist.
Kada u Bolu takuin mnogi nisu nonka imali, u njegovemu takuinu se uvik moglo noč i jugoslavenskih dinari, talijonskoh liri i obavezno pokoji američki dolor. Dolori su u takuin bili somo radi „dekoracije“ i to in je bila glavna i osnovna namjena.
U njegovima žepima od košuje, ili od jaketije, uvik se mogla noč pokoja sličica od kojie golie ženskje. U to vrijeme ni novine nisu redovito dohodile u Buol, po su takovi „materijali“ bili senzacionalni.
U njegovemu džepu često se mogla noč i kakova čokolatina, koju je zno privarčot po rukima izazivajuč žeju, zavist i himbenoču mnogih oko sebe. Za komadič tije čokolatinje bi redovito isko poljubac od koje ženskije. To je uvik čini, kako se to danas reče – na „otvorenuoj sceni“, na rivu, obično u nediju i uvik je gledo da okolo bude ča večje svita.
Bile su to predstave koje je zno izvodit kako nojveči meštar od filmskje režije.
Kad bi se šijeto rivom, a to je bilo doboto svaki don, uvik je bezbrižno pivo, ili zvižđo. A da bi sve bilo u skladu sa svojin životnim stilon, Bolu je i pismu napiso. I otpivo:
„Kako je lijepo živjeti na moru
Šetat rivon, živjeti u Bolu
A di češ nač ovako lipog mista
Šetat rivon ne činiti ništa
Ovo ti je Bol
Za turiste raj
Sunce i more
Na Zlatni rat
Nedaleko Rata je najlon plaža
Svima nama mila je i draga
Tam se sunča i mlado i staro
Sex govore svakome je drago
Ovo ti je Bol
Za turiste raj
Sunce i more
Na Zlatni rat…“
Ne bi se moglo reč da je bi klasični „neženja“. Provovo je vuon ulist u te čarobne bračne vode i imo je jednu svoju simpatiju u Buol. Na njegovu žalost, jubov mu ni bila uzvročena onako kako je očekivo. Muči se je, nastojo je sa svima silima, ali… ni to išlo kako tuko.
Kako vidimo, stihovi mu nisu bili ni strani, ni marski, po kad mu njegova simpatija ni uzvrotila pažnju nego se bila namorala u jednega Trogiranina, da bi je kakoguod prišvadi, napiso joj je jednu krasnu pismu koju je misjecima pivo šjetajuč po rivi
Da ne bismo baž sve otkrili, tuoj njegovuoj simpatiji (iako se ni tako zvola) dat čemo kodno ime Mare:
Nečeš više šetat bolsku rivu
Sadit kupus idi u Trogiru
Tebi neče više pivat Slavni
Dođi Mare, bit če ko i lani
Svoje mile i drage zaboravi
Ideš tamo gdje te drugi traži
Ti se sjeti izgorenog Bola
Dođi Mare, ti češ biti moja…
Ali, ni ovi lipi lirsko-ljubavni stihovi ča hi nebi ovako ni Petrarka složi, nisu bili od koristi jer sa nočinon života kakvega je šjor Slavni vodi, u to se doba u Buol ni mogla isprosit ruka niti jedne divuojkje.
Ipak, Boljani su ga volili. Bolska riva je sa njim imala događanje, imala je smih, vic, teatar… Imala je oni fini vuonj i patinu molega dalmatinskega, otočkega mista di je riva bila i kino i pozornica i kazalište.
Vlast ga ni volila! Za njih je šjor Slavni bi državni neprijatelj, cionist i zapadno orijentironi element koji pokažije loš primjer omladini, radničkoj klasi i „poštenuoj inteligenciji“.
Za naše store mame i none vuon je bi linčina i „šelvadigo“. Za mlode cure je bi stor, a za žene svojih godišč bi je – „loša prigoda“ i to zato jer osim redovitje apananžje u dolorima koju su mu slali brača i pinku kučje di je sto, ništa drugo ni imo.
Gospodin Slavni je u mladosti bi odličan planer i „menađer“.
Kako je tada govori i svitu pripovido, njegova „nuklearna strategija“ bila je njegovo životno djelo. Bi je to vrhunac njegovje domišljatosti, njegovije pamjeti, mudrosti i inteligencije.
Bi je to njeguov pun pogodak!
Imo je tri brata koje je, kako je tumači, planski poslo po svitu i rasporijedi hi na tri kontinienta. Jedon je bi u Sjevernu Ameriku, drugi u južnu, a trečega je poslo skruoz na drugu stronu kuglije zemaljskije, u – Australiju.
Četvartega brata je ostavi da bude sa njin doma.
Njegova „nuklearna strategija“ bazirala se na temu da:
– ako izbije nuklearni rat, nikad nieče poginut sva tri brata ča hi je poslo po svitu. Uvik će ostati dvo, ili u nojgorjemu slučaju makor jedon, koji će lavurat i slat mu – dolore.
Gospodin Slavni uvik je živi dobro, a brača su se financijski brinula o njemu i redovito mu slala šuolde, pakete i sve drugo ča mu je bilo potriba.
Vuon ekonomske krize nikad ni osječa i one za njega nisu postojale.
Njegova izreka i batuda: „BRAURA JE ŽIVIT BEZ LAVURA“ u to vrime bila je izazivonje svekolikega bolskega puka koje je tada garcolo u poslijeratnoj neimaštini, glodu i u siromaštvu, ali u isto vrime bilo je to i rugonje tadašnjemu režimu i vlasti.
Njeguov život, osobnost i specifični životni stil pokozo je pok. Miljenko Smoje u našuoj nojpopularnijuoj humorističkoj seriji „Naše malo misto“ kroz lik Galilea.
Gospodin Viličić se nazojnu u dubokuoj starosti bi razboli i umar je u Split u bolnicu na „Firule“. Njegova posljednja želja bila je da ga od našje crikvje „Guospje od Kormela“ priko rivje po do kopošanta nosi šiest bolskih mladiči.
Daržin da son imo veliku sriču i čast ča son bi jedon od tie šestoricje i da son do zojneg počivališta otprati šjor Ivota, istinsku bolsku „legendu“.
Moglo bi se još puno tega projat o pok. gospodinu Viličiću i bilo bi u temu projonju puno vicevi, šali i anegdoti…
Ono čega se jo uvik sitin na spomen njegovega imena, to je ta njegova poznata izreka koja če ostat za sva vrimena:
„BRAURA JE ŽIVIT BEZ LAVURA“
Gospodin Slavni bi je Boljanin sa vizijuon i čovik koji je živi 100 godišč isprid svuoga vrimena.
Njeguov životni stil, tada preziron i omalovažavan, posto je životni stil i „moto“ za kojin se danas hupi. Mnogi su tu svoju težnju dostigli i ostvarili po in se sada život ne razlikuje puno od životnega stila šjor Ivota Viličića.
Koliko danas judi žive, a koliko bi hi tek želilo živit, baž na nočin kako je živi naš pok. Ivo Viličić Slavni?
Koliko je svita napravilo „prasariju“ u životu, ili od života, da bi mogli živit u stilu naslova ovega teksta?
I to pogotovo mi koji živemo u turizmu i uz turizam. Turizam non je mnogima, uza sve ono drugo ča vuon nosi sa sebuon, duošo baž kako naručen da ove svoje davnašnje želje možemo lako sprovest u djelo.
Gosp. Viličić je živi onako kako je živi. Nikome ništa ni ukrje, nikome nikakvo zlo ni učini, po ga se za stil života, koji je u ono vrime bi pinku „vonka škvarije“, ne može osuđivat ni krivit.
Na kraju krajeva i zoč bi ga se osuđivalo. To je bi njeguov život.
Život vica i teatra.
Bi je to život pionira bolskega hedonizma.
Problem je ča su mnogi od nos te njegove riči (koje je vuon izgovoro u čistemu škijercu i zajebanciji) uzjeli preozbiljno po je ta podrugljiva štrofica postala životni cilj i životna težnja mnogih od nos.
Jer, vajo reč kako je, za mnoge je danas životni cilj:
ŽIVIT BEZ LAVURA!
A tako živit, i još dobro živit, e to je stvarno jedna velo, velo – braura.
Naslovna fotografija: boljani.info