Komentar koji je naš načelnik više nego jasno izrekao prije nekoliko dana (na prezentaciji novog hotela “Borak”), a vezano za “građanski status” nas nekoliko preostalih bolskih pomoraca, nije bio ni prvi ni jedini takav izrečen u zadnje vrijeme. Imao sam priliku do sada nekoliko puta čuti slične komentare, pa pretpostavljam da nije jedini “Boljanin” koji tako misli.
Tekst u nastavku napisao sam ploveći negdje u vodama Australije u veljači ove godine i ne sluteći da će mi podsjećanje na moja građanska prava ovog puta biti upućeno direktno od strane najvišeg općinskog dužnosnika.
Nije nam poznato prati li naš načelnik bolske portale, ali znamo da ne komentira raznorazna mišljenja svojih sumještana i ne ulazi u diskusije i u prepisku po portalima.
Ipak, možda bi bilo lijepo i uljudno da nam se ispriča za nepromišljeni izrečeni “gaf”. Usmeno, ili pismeno…
Očekujemo to!
U protivnom mislim da nam ne preostaje drugo nego da se iz kategorije domicilnog stanovništva (sa statusom stalnog prebivališta u Bolu) prebacimo u kategoriju “vikendaša” ili u kategoriju sada vrlo popularnih – “stalnih sezonaca”.
I naravno, shodno tome, da nas se kao takve briše iz biračkog popisa!
Zanimanje – pomorac
Pomorstvo je u prošlim stoljećima bila, uz poljoprivredu, glavna ekonomska grana na kojima je počivao Bol. Drugih privrednih djelatnosti u Bolu nije bilo. Neki sitni uobičajeni obrti bili su bez posebnog značenja i to su bile tek usputne djelatnosti kao i u svakom drugom mjestu.
Bol je prije dvjestotinjak godina bio doista vrlo značajno središte hrvatskog pomorstva. Knjige i ljetopisi kažu da je na početku 19. stoljeća Bol imao 15 patentiranih brodova jedrenjaka, koji su, za ono vrijeme, bili vrlo velikih nosivosti i koji su plovili po svim morima svijeta. Bilo je i 90-tak manjih koji su plovili samo Jadranom. Kako je bio običaj u to vrijeme, zapovjednici na tim brodovima bili su uglavnom njihovi vlasnici ili sinovi vlasnika, a posadu su uglavnom sačinjavali njihovi sumještani.
Koliko je tada Boljana bilo okrenuto moru i pomorstvu, možemo samo pretpostaviti, ali zasigurno je to bio, u odnosu na broj stanovnika, ogroman broj.
Bol je, po ukupnoj tonaži koju su ti brodovi zajedno imali, ne računajući Dubrovačku republiku, bio treće pomorsko središte na Jadranu!
Brojniju flotu jedrenjaka imali su samo Lošinj i Boka koja je u to doba bila dio Hrvatske.
Postoje i mnogi drugi povijesni zapisi koji govore o sjajnoj i bogatoj povijesti bolskog pomorstva.
Bez sumnje, u to doba, more i pomorstvo su razvijali i održavali Bol.
Pojavom parnog stroja, jedrenjaci su polako gubili bitku. Mnogi vlasnici jedrenjaka nisu imali dovoljno snage i odlučnosti da se “prebace” na željezne brodove i motore na parni pogon, gubili su bitke na tržištu tereta te su propadali.
U dvadesetom stoljeću, bolski pomorci kojih ni tada nije bilo malo, plovili su na raznim kompanijama bilo kao zapovjednici, ili kao članovi posada radeći na drugim poslovima na brodovima trgovačke mornarice.
Radili su, plovili i vraćali se kući.
U Bolu su bile njihove obitelji, njihove familije i ma gdje bili i ma gdije plovili po svijetu, Bol je bio njihov dom.
Od bolskog pomorstva danas je ostalo jako malo, a svi bolski pomorci mogu se, u doslovnom smislu riječi, nabrojati na prste jedne ruke.
U općoj pomami za turizmom, zanimanje “pomorac” izgubilo je svaki smisao i profesionalni interes mlađe populacije.
Istina, danas poslove „niže“ posade na brodovima obavljaju neki drugi ljudi, iz nekih drugih zemalja, za plaće koje nisu primjerene i nisu dovoljne za naš standard življenja, ali časnička zanimanja po tome pitanju nikad nisu bila upitna. Što se toga tiče, uvijek je postojala nekakva konstanta u prihodovnom smislu.
Hrvatski časnici su danas (isto kao i prije) jako cijenjeni, traženi i konkurentni na tržištu rada, te bez velikih teškoća pronalaze poslove na brodovima dobrih svjetskih kompanija.
Otiđu na more, plove, rade, odrade i vraćaju se kući svojim obiteljima.
Danas časnički ugovori na brodovima nisu kao nekada i traju uglavnom 4 mjeseca. Rad i ritam rada je takav da je odlučeno da je to neko optimalno vrijeme trajanja ugovora i da nakon toga pomorac zaslužuje dopust.
Dopusti traju uglavnom 2-3 mjeseca, nikad kraće, a ponekad i dulje, po dogovoru.
Ali zašto sam napisao ovaj uvod koji je više manje svima poznat.
Već nekoliko puta sam se susretao sa komentarom kako mi pomorci nismo doma veći dio godine, pa onda i ne možemo (a to bi se moglo protumačiti i da – ne smijemo) komentirati mjesna društvena i politička događanja. Mi, kao, živimo vani, plovimo, zarađujemo i uživamo u blagodatima bijeloga svijeta dok se drugi doma “pate” i žive sa svakidašnjim problemima koje život nosi.
Malo bih to želio objasniti, a najbolje bi bilo započeti sa jednim primjerom.
Bilo je to nekih 4 – 5 godina prije nego je zakon riješio status mirovinskog i zdravstvenog osiguranja nas pomoraca. Snalazili smo se tada kako je tko znao i mogao: preko zavoda za zapošljavanje, neki su bili osigurani kao kućni pomoćnici, ribari, neki kao dadilje, ali ipak najviše nas je bilo osigurano preko poljoprivrede. Tako sam i ja jedno vrijeme imao status u osiguranju prema kategoriji poljoprivrednik.
Kada bih se nakon iskrcaja otišao prijaviti na “mirovinski”, uvijek bih imao nekakvih neugodnosti i zajedljivih komentara u smislu kako – mi pomorci puno zarađujemo, a malo plaćamo državi!
Jednom je u redu čekala i jedna starija žena koja je, nakon uobičajenog početnog „uvoda“ službenice na „mirovinskom“, postala naročito glasna u svojim osudama i komentarima.
Nisam se puno branio, što je njima vjerojatno podiglo inspiraciju da nastave jače i žešće sa svojim komentarima.
Kada je to sve skupa postalo malo degutantno, upitao sam tu gospođu:
Gospođo, je vi imote unuka?
Kaže da ima i da momak ima 19 godina.
A je lavuro di?
Kaže žena da ne radi, i da nema posla.
Izvadio sam komad papira i napisao svoje ime, prezime, adresu, broj mobitela i dao joj. Žena me pita da – što će joj to?
Evo šjora, kad duođete doma, dojte ovo unuku neka mi se jovi. Zaposlit ču ga kod sebe na bruod, navigat če sa menuon i imat če lipu ploču. Mi sada nimomo druge mogučnosti za se osigurat nego ovako, po če i vuon bit osiguron priko poljoprivredje kako i jo sada.
A kad se iskarco, onda čemo čekot ovuode u istemu redu: vi, jo i vuon.
Ali, recte mu da če na bruod lavurat 10 – 11 uri svaki don. I po dažju i po suncu i po ledu. I svijecon i pijetkon. Ako nimo šuoldi za učinit matrikulu, jo ču mu posudit po če mi lako vrotit kad primi ploču. A likor Šlender mu je odma ovuode priko puta, navar apotekje.
I recite mu da neka donese sa sobom jedon mac najlon kesih za u njih rigot. Tribat če mu, makor za počijetak dok se ne obikne. One žute Kerumove nisu loše. Tvarde su i široke, može tega unutra dosta stat.
Žena je zašutjela i više ništa nije govorila. Razumjela je što sam htio reći.
I nikad me nije zvala, ni ona, ni taj njezin nezaposleni unuk.
A kada je ta žena razumjela što sam htio reći, onda pretpostavljm da će i svi drugi.
Kaže poslovica – živjeti se ne mora, ploviti se mora!
Pa i ne mora to biti tako. Ne mora se ploviti. Pogotovo danas kada turisti doplovljavaju nama.
Ali… mi plovimo!
Zašto?
- Plovimo iz razloga što tako možemo zaraditi i normalno živjeti mi i naše obitelji,
- Plovimo da bismo imali dovoljno novca da ne moramo prodavati imovinu koju su nam ostavili djedovi koji su to krvavo stjecali u trudu i u znoju lica svoga,
- Želimo raditi posao za koji smo se školovali, koji volimo i koji nam pruža profesionalno zadovoljstvo,
- Plovimo da ne bismo trebali podizati kredite i biti robovi banaka,
- Plovimo i da bismo održali živim jedno lijepo, tradicionalno, časno i ponosno zanimanje,
- Na kraju krajeva, plovimo i da bismo pokazali da se u životu može i nešto drugo raditi i da turizam nije jedino od čega se može pristojno živjeti,
- Ali, što je najvažnije, plovimo da bismo se vraćali doma, da bi se vraćali tamo gdje pripadamo, tamo gdje su naši korjeni, naše brige i radosti, gdje su sve naše emocije.
Kuda god plovili i na kojima god meridijanima bili, naše su misli doma. Brodovi i lamarini nisu naši domovi, već su nam to samo usputne stanice na kojima se zadržavamo kratko da bismo se opet vratili u mjesto gdje pripadamo, tamo gdje su nam kuće, obitelji, rodbina, prijatelji, domovi, i grobovi .
Mi doma plaćamo poreze, i sva ostala davanja, državna i općinska. Iako plovimo i nismo kod kuće dio godine, komunalije plaćamo kao i da jesmo. Nismo doma, ali zdravstveno uredno plaćamo cijelu godinu. Mirovine će nam biti možda 2.000 kuna, ali doprinose plaćamo kao da će nam biti najmanje 10.000 kuna.
Mi ne radimo samo za sebe i za svoje obitelji. Mi, kao i mnogi drugi, radimo i za druge i da bi neki drugi imali.
Gdje glasujemo? Pa vjerojatno doma u svojoj izbornoj jedinici. Vijećnici, kolikogod su vaši, toliko su i naši predstavnici.
Vaš načelnik je i moj načelnik.
Ako nije tako, onda bi moj načelnik vjerojatno trebao biti bog mora – Neptun.
Ali, ne sjećam se da mi je ikad na izborima bila ponuđena ta glasačka opcija.
I upravo zato što smo dio godine daleko od svog zavičaja, o njemu više razmišljamio. Za njime više žudimo i više ga želimo. Moguće je da upravo zbog toga što ponešto po svijetu vidimo i doživimo, više se bojimo da se to i nama ne dogodi.
Pa zato i reagiramo.
Danas je popularno odraditi sezonu pa se onda prepustiti čarima hedonizma: kruzeri, skijana, raznorazni izleti, nove godine, neki su kupili stanove pa cijelu zimu provedu u Zagrebu… Skupi se tu lijepih dana odsutnosti iz Bola.
Koja je razlika između nas pomoraca koji plovimo 4 mjeseca pa onda 4 mjeseca budemo doma, ili onih koji rade 6 mjeseci ljeti, pa su onda 5-6 mjeseci “okolo”.
Ima li razlike?
Naravno da ima.
Mi plovimo i zarađene novce potrošimo doma, dok ovi drugi zarade novce doma, a potroše ih „okolo“ lutajući i lunjajući po Hrvatskoj i Evropi.
I kažu mnogi da bismo mi pomorci (…jer pola godine nismo doma) trebali imati ograničeno pravo glasa, a pogotovo bismo trebali imati ograničeno pravo na izjašnjavanje, komentiranje i “grintanje”!
Ako ne iz ikojeg drugog razloga, onda makar iz razloga da se potvrdi ona stara i poznata izreka:
Na svijetu postoje tri vrste ljudi: živi, mrtvi i – pomorci.