Svaka zemlja, država, svaki grad i svako selo ima svoju povijest. I kuća, obitelj, familija… Sve ima svoju povijest, svoj početak, svoj razvoj. I tako sve do današnjih dana.
Već samim promatranjem građevina oko sebe možemo puno razumjeti o povijesti kraja u kojemu se nalazimo. Dakako, uz to bi trebalo imati i neko predznanje. Trebalo bi da smo u školi iz povijesti i zemljopisa (ili kako se to danas kaže – geografije) imali makar nekakvu – trojku.
Kako nas je takvih bilo malo, preostaje nam da se sada snalazimo kako znamo i umijemo ne bi li nadoknadili propuštene prilike koje smo imali da do važnih znanja dođemo u onoj mlađoj, školskoj, životnoj dobi.
Postoje važni povijesni događaji, ili neke značajne osobe koje su obilježile neki period u prošlosti, pa se to na neki način obilježi da ostane u trajnom narodnom sjećanju i da bude predočeno kao trajna zahvala.
Dapače, ljudi koji vole svoje mjesto i koji žive s njime u ljubavi, rado se sjećaju svojih predaka i svojih korijena te nastoje to s ponosom istaknuti.
Postoji nekoliko načina kako se to radi, ali nekako je najuobičajenije postavljanje prigodnih natpisa uklesanih u kamene ploče, ili postavljanje brončanih, ili kamenih spomenika.
Taj se način uvriježio više-manje svuda i u cijelom svijetu.
Bol je mjesto staro oko 1300 godina, a njegov priobalni dio novijeg je datuma.
U svojoj povijesti nismo imali ni Matije Ivaniće, ni Bartole Kašiće, ni Grgure, a ni Držiće, Maruliće, Meštroviće ni njima slične. Ali ipak, zar nije bilo nikoga tko je u tih 1300 godina ostavio značajniji trag u povijesti našeg mjesta?
Bilo ih je, naravno da ih je bilo!
Vjerojatno je problem u tome što mi nikad nismo našli za potrebno da se tih osoba, ili događaja, sjećamo na način kako bi bilo prirodno i normalno.
Ne bih želio ulaziti dublje u povijest jer za to treba imati više znanja, ali postoji jedan period kada je Bol napravio veliki iskorak i od malog težačko-ribarskog, siromašnog i neuglednog mjesta, krenuo uzlaznom putanjom koja je rezultirala ovime što danas imamo i čime se dičimo.
Trebali bismo se sjetiti makar nekih osoba iz novije, one nama bliže, povijesti, te im na taj način izraziti zahvalnost.To bi, najblaže rečeno, bio čin elementarne pristojnosti prema ljudima koji su sve svoje vrijeme, svu ljubav i svu svoju životnu energiju poklonili svome mjestu.
Bila su to vremena kada se zauzvrat ništa nije dobivalo. Ugled i zahvalnost su im bili dovoljani. Novac nisu trebali jer ga nisu ni imali gdje potrošiti.
A u to doba siromaštva, zasigurno, nije im ga imao tko ni dati.
Ovdje bih se osvrnuo samo na tri osobe koji su obilježile noviju bolsku povijest, a koji su u Bolu nakon smrti u doslovnom smislu riječi – zaboravljeni.
Prvi među njima je najveći bolski načelnik, gosp. Ante Radić.
U ono vrijeme „poteštot, šjor Tuoni Rodić“, kako su ga Boljani oslovljavali, svakako je ostavio najdublji trag u razvoju mjesta. Ako se osvrnemo na vrijeme kada je to bilo i na činjenicu da se tada u cijelom Bolu nije moglo sakupiti novca ni za napraviti kakav bolji ogradni zidić, onda se može dobiti predođba koliko je velika bila njegova sposobnost i koliko su bila velika njegova djela.
Izgradnja vinarskog podruma i škole, zgrada Čitaonice (današnji Dom kulture), uređenje Rudine i Studenca, izgradnja Lože, put do Zlatnog rata, uređenje prostora sadašnje pjace/tržnice sa „Krojevin skalinima“ u sredini. I kao veledijelo – cesta od Bola do Gornjeg Humca…
Kada bi sada išli to raditi možemo zamisliti koliko bi to koštalo i koliko bi nam novca trebalo, bilo iz državnih, ili evropskih fondova. Tada je gospodin Radić novce dobivao iz „fondova“ Austro-Ugarske monarhije u kojoj je imao dobre veze i prijateljstva sa ljudima na visokim položajima.
U svakom slučaju, iskoristio je svo svoje znanje da bi Bol izdigao iz ribarsko-težačke neimaštine. To su bili izuzetno vrijedni poduhvati koji su i sada naši kapitalni objekti i građevine u užem središtu Bola.
Doduše mora se priznati da je gospodin Radić bio i protivnik turizma, ali to je već jedna druga priča i druga tema. Koliko je bio, ili nije bio u pravu, moglo bi se raspravljati naširoko. Potrebno je svakako uzeti u obzir vrijeme kada je gospodin Radić živio, odnosno društvene i egzistencijalne prilike toga doba. Nije za očekivati da je netko, prije 100 i više godina u tada siromašnom i neuglednom mjestu kao što je bio Bol, imao izraženu viziju bolskoga turizma.
Budimo iskreni, tko je 1900-tih godina, odnosno u ranim godinama prošlog stoljeća, uopće znao što je to turizam. Ta riječ nije ni postojala, a onih nekoliko gostiju nazivali su se „dokoličarima“. Dokoličar u našem otočkom žargonu znači – besposličar, ljenčina i hedonist.
Turizam, kakvoga danas imamo, tada se nije mogao predvidjeti, stoga nije za očekivati da je netko prije 100 godina u tadašnjim „dokoličarima“ mogao vidjeti budučnost mjesta.
Njegova djela i zasluge za razvoj mjesta su jedno, a mišljenje i svjetonazor su nešto sasvim drugo.
Gospodin Ante Radić je bio veliki čovjek, izuzetno snalažljiv i za svoje mjesto i za svoj zavičaj napravio je neizmjerno mnogo.
Kada bi se gledalo u kontekstu veličine i bogatstva mjesta, strukture stanovništva, broju populacije u Bolu u to vrijeme, kao i u kontekstu političkog i društvenog trenutka, ako se uzme u obzir i to da živimo na otoku i u koliko je vremena to sve izgrađeno, onda je sigurno da pok. gospodin Radić spada u sam vrh tog „poteštatskog“ društva u Hrvatskoj.
Vjerojatno i jedan od najboljih.
Gospodin Radić bio je i narodnjački prvak i strastveni borac za vraćanje hrvatskog jezika u upotrebu u javnim službama. Bilo je to vrijeme vrlo izraženog autonomaštva u Dalmaciji, a gospodin Ante Radić je uz Selčanina gospodina Tomu Didolića i Jelšanina kapetana Niku Dubokovića, činio jezgru narodnjaštva na području Brača i susjednog nam otoka Hvara.
Danas u Bolu jedna ulica, odnosno kala široka jedva 3 metra, nosi njegovo ime!
Na bolskom groblju postoje 3 groba koja su već desetljećima u najzapuštenijem stanju. To su grobovi uz istočni zid, lijevo od ulaza u groblje. U južnom uglu je grob u kojemu počiva najzaslužniji mještanin Bola u prošlih nekoliko stoljeća – gospodin Ante Radić.
Naravno, nigdje nikakve biste, ploče, ili nekog drugog obilježja koje bi evociralo uspomenu na čovjeka koji je izgradio i postavio temelje modernog Bola, Bola kojega mi sada imamo i kojega uživamo.
Da li je taj čovjek zaslužio više nego što su mu Bol i njegovi mještani dali?
U sljedećim nastavcima:
- Ive Marinković – Mjarić
- Juro Žuljević