function nxsPostToFav(obj){ obj.preventDefault; var k = obj.target.split("-"); var nt = k[0]; var ii = k[1]; var pid = k[2]; var data = { action:'nxs_snap_aj', nxsact: 'manPost', nt:nt, id: pid, nid: ii, et_load_builder_modules:1, _wpnonce: '8deff380e4'}; jQuery('#nxsFavNoticeCnt').html('

Posting...

'); jQuery('#nxsFavNotice').modal({ fadeDuration: 50 }); jQuery.post('https://www.sinisasoljacic.com/wp-admin/admin-ajax.php', data, function(response) { if (response=='') response = 'Message Posted'; jQuery('#nxsFavNoticeCnt').html('

' + response + '

' +''); }); }

Druga osoba koja je također obilježila noviji dio bolske povijesti je gospodin Ive Marinković – Mijarić.

Njegovom zaslugom u poratnom periodu u Bolu su napravljene velike stvari i postavljeni su temelji bez kojih se turizam uopće ne bi mogao razvijati. Voda, ceste, struja…

Voda!

Taj kronični problem otoka Brača, a poglavito Bola, konačno je bio riješen i dobili smo vodu izravno iz rijeke Cetine. Cijevi su položene u Bračkom kanalu, a kroz otok je probijen tunel.

Bol je dobio vodu!

Brodovi vodonosci, ljetne redukcije vode i ograničavanje potrošnje, bočata voda sa Grabovega rata, kao i nerijetko zagađena voda sa Studenca, bile su stvar prošlosti.

Bol je dobio prvi važan preduvjet za jači razvoj turizma.

Cesta prema Gornjem Humcu, koja je zaslugom gospodina Radića bila izgrađena početkom prošlog stoljeća, proširena je i asfaltirana. Glavne prometnice po Braču su također uređene i asfaltirane, pa su u kratkom roku sva veća mjesta bila kvalitetno cestovno povezana.

Bol, uvijek prometno izoliran na južnoj strani Brača, dobio je modernu prometnicu i postao je izvrsno povezan sa ostatkom otoka.

Upornim nastojanjima i radom gospodina Ive Marinkovića, cijeli je Brač dobio struju. Između ostalog, gospodin Marinković je osobno skupljao novce od naših iseljenika po Južnoj Americi da bi, kako se to danas moderno kaže, zatvorio financijsku konstrukciju i osigurao potrebne novce za taj, u ono vrijeme, više nego grandiozni poduhvat.

Prvi veći hotel izgrađen u Bolu, hotel “Elaphusa” teško da bi se u ono vrijeme mogao izgraditi bez njegove pomoći.

Hotel je bio velika investicija koja se nije mogla financirati bez velike podrške države i banaka. Gospodin Marinković bio je glavna veza za dobivanje novaca i financiranje tog, u ono vrijeme, izuzetno velikog projekta.

Iako osobno nije bio zainteresiran za bavljenje turizmom, u turizmu je vidio napredak i budućnost Bola i Boljana. Stvoreni su bili svi osnovni uvjeti za razvoj turističkog Bola: voda, struja, cesta i veliki moderni hotel prve kategorije.

Galerija “Dešković” njegovo je djelo. Njegovom zaslugom i izuzetnim entuzijazmom skupljena su mnogobrojna umjetnička djela naših eminentnih umjetnika te je otvorena galerija slika i skulptura koja ima zavidni fundus i stalnu postavu.

Danas napraviti tako nešto praktički je nemoguće.

Gospodinu Ivi Marinković mnogi zamjeraju neka djela kojih je on također bio dionik. Tu se prvenstveno misli na “Željezničko odmaralište” i izgradnju dječjeg ljetovališta na području Benačice, a koje smo mi Boljani (a ne gospodin Marinković) brže-bolje preimenovali u “Voždovac”.

Potrebno je stvar sagledati u povijesnom kontekstu. Ako to napravimo onda ćemo vidjeti da tada, u to vrijeme, i nije bilo drugoga izbora. O turistima iz Njemačke, Austrije i Italije, 10-20 godina nakon Drugog svjetskog rata i nakon što su isti zapalili i opustošili Bol, nitko nije razmišljao. Turizam je u tom poratnom razdoblju bio vezan isključivo za domaće goste i “ferialno-sindikalni turizam”.

Osim toga gospodin Marinković je bio i političar, a politika je igra. Često i prljava. U politici se daje i uzima i uglavnom se ništa ne dobiva besplatno. Tada, u poslijeratnoj obnovi i izgradnji Bola, bili su potrebni veliki novci i veliki krediti, a znamo da je centar moći bio u Beogradu.

Ni odmaralište Željezničar ni dječje ljetovalište nisu izgrađeni zato što su oni bili vid turizma koji je nešto obećavao. Izgrađeni zato jer je to tako moralo biti.

U to vrijeme oni su nam jednostavno došli, kako bismo mi u Bolu rekli – na “žuntu“.

Naravno, tu je i Bijela kuća koja je prilično “nezgodno” oduzeta Dominikanskom redu. Upitno je kolika je uloga gospodina Marinkovića bila u svemu tome.

Ali i to moramo sagledati iz aspekta povijesnog trenutka u kojem se to zbilo. Mogli bi reći da Bijeloj kući nije bilo „spasa“ i da joj je otuđenje od vlasnika Dominikanaca bila sudbina. Takvo je bilo vrijeme.

Postojale su i druge opcije što se sve moglo dogoditi sa Bijelom kućom i možemo biti sretni da je tada ostala u vlasništvu Bola i Zlatnog rata. Ono što se tada događalo sa Bijelom kućom nikako nije bilo ni dobro, ni pošteno, ali moglo je biti i puno gore.

Gospodin Marinković je to jako dobro znao i izabrao je ovu varijantu koja je kasnije bila kamen temeljac bolskoga turizma.

Nemojmo zaboraviti. U Bolu su u početku postojala samo dva hotela: “Bijela kuća” i “Kaštil”.

Gospodin Marinković je za Bol napravio velika djela.

U njegovo vrijeme Bol se razvijao velikom brzinom pa su se često u drugim bračkim mjestima mogli čuti komentari:

“Lako je Boljanima, oni imodu Ivu”.

To je i bilo tako. Imali smo osobu koja je imala autoritet i koja je mogla pokucati na bilo koja vrata i svugdje je bio dobrodošao.

On je to znao iskoristiti za razvoj Brača, a naročito za razvoj svoga rodnog – Bola.

Za sebe ništa posebno nije privrijedio i stekao i može se reći da je u imovinskom pogledu živio debelo ispod prosjeka svojih sumještana.

 

Treća osoba koje bi se svakako trebalo prisjetiti je gospodin Juro Žuljević.

Gospodin Žuljević je također jako mnogo napravio za Bol. U njegovo vrijeme jako se puno gradilo i stvarali su se novi turistički kapaciteti i Bol se brzim koracima uspinjao i zasjeo na sam vrh hrvatske turističke piramide.

Gospodin Žuljević je bio svjestan da bez dobrih podloga u ljudskim potencijalima veći razvoj turizma neće biti moguć. Ono kvalitetno, što su započeli oni koji su “Zlatni rat” vodili prije njega, on je nastavio i još dodatno usavršavao. „Zlatni rat“ je tada stvarao i obrazovao svoje turističke kadrove što se kasnije pokazalo kao izuzetno dobro.

Takav pristup i takav rad bolskom je turizmu dalo prepoznatljivost i onu potrebnu “kvalitetu više” u odnosu na konkurenciju. Turizam je u Bolu dobio dozu istinske profesionalnosti i entuziazma koja je bila potrebna za njegov pravi razvoj.

Bio je dugogodišnji direktor “Zlatnog rata” koji je organizirao i vodio više nego uspješno. U vrijeme njegovog upravljanja firmom ona je postizala velike rezultate i bila je u velikom usponu.

Treba mu odati priznanje za veliki i nesebičan trud koji je uložio da Bol uvrsti na turističku kartu Europe i svijeta. Imao je viziju razvoja Bola i na tome je zdušno, predano i uspješno radio.

 


Svaki od ove, nažalost danas pokojne gospode, dao je izuzetno veliki doprinos razvoju Bola, svaki na svoj način i u svoje vrijeme.

Jednostavno rečeno, oni su najznačajnije osobe naše novije povijesti.

Vrlo je simptomatično da ni jedan od njih za sebe nije privredio neko značajnije imovinsko stanje. Slobodno se može reći da su živjeli kao neimari i zanesenjaci koji su sav svoj životni trud uložili u Bol i u njegov razvoj.

Najmanje što možemo učiniti za ove ljude je zahvaliti im za svo dobro i za svo nesebično zalaganje koje su kroz svoj život napravili da bi mi danas imali Bol kakav imamo.

Uređenje vječnog počivališta gospodina Ante Radića je vrlo mali izdatak, ali bi bilo veliko djelo u iskazivanju naše zahvalnosti za sve što je napravio za Bol i svoje sumještane.

Postavljanje spomen ploča, ili bista (poprsja) na javnim površinama, kako se to obično radi i prakticira u drugim mjestima, bilo bi veliko djelo.

Kiparske ljetne kolonije koje su radile u Bolu prije nekoliko godina, svoj posao su uspješno odrađivale i nakon svakog ljeta imali smo nekoliko novih kamenih skulptura.

Mogu razumjeti da su u pitanju umjetničke slobode i inspiracije, ali zar ovo gornje o čemu sam pisao ne bi moglo dobiti prednost ispred skulpture bočici “Nivee”, “Sireni”, “Kamenoj klupi”, “Delfinima”, “Suncu” i sličnim radovima.

Naravno postavljanje ovakvih obilježja trebali bi biti inicirani od strane Općine i vijećnika.

Kako sam prije spomenuo, to ne bi bio veliki novčani izdatak, ali bi bio veliki čin naše zahvalnosti i naše kulture. Bio bi to odraz našeg civilizacijskog dosega i ponašanja prema ljudima, danas pokojnicima, koji su svojim radom i svojim djelima zadužili Bol i njegov puk.

Bilo bi lijepo da se krene u ovom pravcu, da se postave dostojna obilježja za ove gore spomenute Boljane te da im na taj način kažemo…

– HVALA –